Selnica Miholečka jedno je od manjih prigorskih mjesta, udaljena 17-ak kilometara od Križevaca. Prema podacima koje u svojoj knjizi o Župi Miholec navodi prof. Ivan Peklić, Selnica se u dokumentima pod imenom Szelancszi prvi put spominje 1783./4. godine u popisu mjesta Habsburškog carstva, a kasnije i u popisu mjesta Ugarskog carstva iz 1806. i 1808. godine. Smještena na nadmorskoj visini od 146 metra, Selnica je, kao i mnogobrojna druga mjesta u to vrijeme, svoj procvat doživjela nakon drugog svjetskog rata kad je 1948. godine u njoj živjelo 154 stanovnika. Naselje je danas u sastavu općine Sveti Petar Orehovec, a tu žitelji imaju liječnika, zubara i veterinara. Pripada župi Miholec gdje mali Selničani pohađaju prva četiri razreda osnovne škole.
Od nekadašnjih pet došli do 400 svinja
Mjesto se sastoji od dva dijela. Prvi dio od desetak kuća na brdašcu mještani među sobom nazivaju Hlebići. Stotinjak metara dalje, u nižem dijelu zvanom Jarek, gdje je uz cestu podignuto i raspelo, također se smjestilo nekoliko kuća i dječje igralište. Mi smo pokucali na vrata obiteljskog gospodarstva koje vodi Josip Srbljinović. On živi u zajedničkom domaćinstvu sa suprugom Đurđicom, sinovima Krunoslavom, Tomislavom i Mihaelom te ocem Josipom i majkom Maricom.
U potrazi za lakšim kruhom, otac Josip otišao je na rad u Njemačku daleke 1970. godine, prije rođenja našeg domaćina, a gospodarstvo su tad vodile njegova baka i majka Marica. U to vrijeme mještani su živjeli od poljoprivrede na malo pa je i na ovom imanju bilo pet-šest krava za mlijeko te najviše pet krmača. Otac Josip slao je novac iz Njemačke pa je i zbog toga gospodarstvo napredovalo, a u međuvremenu je naš domaćin završio srednju školu i 1985. godine preuzeo njegovo vođenje. Deset godina kasnije, Josip i Đurđica su se vjenčali i krenuli u proširenje proizvodnje. Podigli su tovilište za 200 svinja koje su najprije hranili uslužno za jednu privatnu tvrtku, no ubrzo su se odlučili krenuti samostalno u proizvodnju. Od nekadašnjih sedam rali, danas sa svoja četiri traktora i pripadajućom mehanizacijom obrađuju dvadesetak hektara zemlje. U staji je 10 krava simentalske pasmine koje dnevno daju oko 100 kilograma mlijeka. Godišnje ishrane i tridesetak grla junadi te oko 400 svinja do 100 kilograma. težine. Imaju i sušaru kapaciteta 11 tona pa žitarice suše i uslužno, a u poslovima na gospodarstvu sudjeluju svi – od najstarijeg do najmlađeg člana.
Selo je imalo i tamburaški sastav
Otac Josip prisjetio se i djetinjstva provedenog u selu, kad je s njim iz sela u osnovnu školu pohađalo desetak učenika.
– U više razrede išlo se kao i danas, u Sveti Petar Orehovec. Djeca su u školu išla prijekom stazom, skrativši put na svega tri kilometra. Ne treba posebno isticati da su putovi bili šljunčani, a asfalt je do sela stigao tek devedesetih godina proteklog stoljeća kad je Selnica dobila i javnu rasvjetu i telefon – prisjeća se Josip.
Naselje danas ima vodovod, a elektrificirano je mnogo prije, prema sjećanjima mještana, oko 1955. godine. U to je vrijeme u selu bio i kovač Valent Šipuš. Desetak godina prije, selo je imalo i trgovinu mješovitom robom koju je vodio Petar Srbljinović. Broj kuća u selu bio je gotovo isti kao i danas, no u skoro svakoj kući živjela su po dva ili tri brata sa svojom obitelji, pa su i mještani bili brojniji. Mjesto se razvijalo, a 1968. godine Stjepan Srbljinović kupio je i prvi traktor.
– Kuće su tad bile napučene, a u kuhinji i sobama nije bilo pločica ili parketa. Podovi su bili zemljani, pa se znalo dogoditi da se ujutro „popiknemo na krtovinac” – našalio se Josip stariji.
Prisjetio se i vremena kada su se mještani više družili. U klijetima na brdu Križišče, gdje imaju vinograde, nekad je veselo društvo vino pilo iz „škafa“, odnosno drvene posuda od nekoliko litara, i to svi iz jedne čaše i bez mineralne, a svi su bili zdraviji nego danas, tvrdi Josip. Selo je imalo i tamburaški sastav čiji su članovi Josip Jež, Valent Šipuš, Josip i Tomo Srbljinović te Dragutin Bošnjak, često svirali i pjevali po kućama.
Djeca su potokom plovila u koritu za svinje
Uz selo protječe potok Reka koji se za vrijeme obilnih kiša izlijevao iz korita pa su i livade bile pod vodom. Djeca bi tad uzela veliko drveno korito koje se koristilo za „šurenje“ svinja, te po nekoliko njih u njemu plovili sve dok se korito nije napunilo vodom i potopilo. Prošle su godine Hrvatske vode čistile potok upravo u vrijeme kad su mještani u njemu namjeravali pokositi travu za svoju stoku. Strojevi su uništili travu, no potok više ne poplavljuje livadu.
Stočarstvom i ratarstvom u selu se osim naših domaćina bave i Božidar Dvečko, Ivan Španić, Tomislav Hlebić, Josip Potočki, Dragutin Repić, Stjepan Višak, Bara Čakija, Stjepan Srbljinović, Marijan Srbljinović i Josip i Jadranka Ivšak, a Josip Mikec uzgaja povrće.
Samo 65 stanovnika, no uskoro i vjenčanje
Selnica Miholečka danas ima 17 naseljenih kuća u kojima živi 65 stanovnika. Najstarija mještanka je Kata Srbljinović koja ima 82 godine. U selu je i troje predškolske djece, četvoro učenika ide u osnovnu školu, dvoje u srednju, a tu su i dva studenta. Najmlađi mještanin je jednogodišnji Ivan Peroković, ali u selu je uskoro i vjenčanje pa bi u Selnicu ubrzo mogla stići i roda.
