U emisiji Veliki odmor Radija Glas Podravine gostovao je policijski inspektor Dražen Magdić koji već devet godina u sklopu svog svakodnevnog posla održava predavanja i ukazuje na opasnosti korištenja interneta kod maloljetnika. Ideja o preventivnom programu rođena je 2007. godine kada je boravio na međunarodnoj policijskoj akademiji u Budimpešti u organizaciji FBI-a, a s obzirom na 30 godina iskustva u programiranju, bavljenju računalima i digitalnom forenzikom, pretraživanju mobitela i računala vezano za kaznena djela usmjerena na djecu, nekako je sve išlo prirodnim putem.
Odakle je i kako sve započelo?
Američki agenti dali su mi ideju da bi bilo dobro započeti s nečim takvim s obzirom na moje znanje i iskustvo i otvorili mi oči te pojasnili da ne mogu očekivati od nekog drugog da će po tom pitanju potegnuti prvi. Ideja se rodila po povratku s akademije, 2007. godine. Osnivanjem prevencije 2010. godine u Ministarstvu unutarnjih poslova konačno smo dobili mogućnost da najavimo neke projekte koji su vezani za zaštitu djece na internetu, njihovu sigurnost, što smo i učinili 2011. godine zajedno s ravnateljstvom policije, gdje sam bio jedan od nositelja projekta kojeg smo nazvali Nisi sam. Ideja je bila da nam se djeca mogu u svakom trenutku obratiti, slali smo im poruku da nisu sami. Istovremeno smo gradovima i Županiji predstavili projekt koji su pak prihvatili i omogućili nam da uđemo u sve škole i razgovaramo s djecom koja su imala probleme na internetu.
Kako je to tada izgledalo na terenu?
– Počeci su bili jako teški, nismo imali opremu, nabavljali smo doslovno kablove za spajanja i napajanje, pronalazili programe na internetu koji su bili besplatni i krenuli u borbu protiv onih koji su radili na štetu naše djece i mladih na području Koprivničko-križevačke županije. U svim tim poslovima doslovno morate biti jedan korak ispred onih koji to rade, što je u tim godinama bilo dosta teško. Danas su druga vremena i sve je jednostavnije, barem što se opreme tiče. Radimo na terenu, odnosno u gradovima gdje postoji jako dobro raspoloženje i interes za maksimalno podizanje sigurnosti djece u tim sferama.
Što su pokazale prve aktivnosti?
– U samom startu uvjerili smo se da je u nižim razredima osnovne škole velik dio djece već imao probleme sa sigurnošću na internetu jer su u taj svijet ulazili sami, nespremni, a nisu ni znali što ih očekuje. Roditelji su mislili da im kupujući računala i pametne mobilne uređaje čine dobro i da im se u toplini vlastitog, poznatog i sigurnog doma ništa ne može dogoditi. Kasnije su nas tete u bijelim kutama, kako nazivam psihologe i psihijatre, uvjeravali da baš to nije tako. Danas mogu iz svoje prakse potvrditi da je veliki postotak, čak do 25 posto djece, dobilo neki neprimjereni sadržaj na svoj mobitel ili računalo ili im se nudilo nešto neprimjereno godinama i uzrastu. Stvar je eksplodirala popularizacijom društvenih mreža, najviše tu govorimo o Facebooku, s kojim se dogodilo da su s djecom počele stupati u kontakt nepoznate osobe, nudeći im različite fotografije, pa čak i dogovarajući sastanke na putu do škole. Upravo nam je to i bio glavni poticaj da krenemo ukazivati na probleme koji su se pojavili. Tada, 2010. godine, bilo nas je troje. Tatjana Židov i Maja Gregurović krenule su sa mnom u realizaciju projekta, a danas nas ima više, pokrenuli smo u međuvremenu i kolege iz konakt policije, koji po tom pitanju ulaze već u vrtićke skupine.
Koja je dobna skupina najugroženija?
– Kao što sam naveo, ulazimo već u vrtićke skupine jer se pokazalo da djeca već u prvom razredu osnovne škole svakodnevno pristupaju Internetu, imaju svoje e-mail adrese i pristupaju društvenim mrežama. Boravkom u najstarijoj vrtićkoj skupini došli smo do saznanja da djeca već tog uzrasta igraju online igre koje su neprimjerenog sadržaja i doslovno postaju ovisnici o njima. Riječ je o igrama u kojima se dobivaju bodovi na kidanju dijelova ljudskog tijela. Odgojiteljice i učiteljice, ali i roditelji upozoravali su nas da postoje učenici koji jednostavno o ničem drugom ne mogu i ne žele pričati jer su toliko opsjednuti time i samo razmjenjuju iskustva o tome tko je i koliko bodova dobio igrajući takve igre.
Posebno ugrožena skupina su i djevojčice od petog do sedmog razreda koje se žele dokazati pa stupaju u kontakte s nepoznatim osobama razmjenjujući svoje intimne fotografije i video materijale koje snimaju kada roditelji misle da spavaju i da su potpuno sigurne. Kasnije to često prelazi u ucjene, prijetnje objavljivanja na društvenoj mreži… Da bi izbjegle neugodnost da to cijela škola vidi, spremne su u zamjenu potonuti još dublje. Što je najgore, ne obraćaju se za pomoć roditeljima ili nastavnicima u školi.
Na koji se način, prije nego što ste vi s svojom ekipom krenuli u obračun s nasiljem preko interneta, pristupalo tom problemu?
– Nitko nije radio nešto određeno ni sveobuhvatno po tom pitanju. Djeca su doslovno bila prepuštena sama sebi. Škole u programima nisu imale nešto posebno gdje bi ih se učilo o tome. Najveći problem je bio, a s kojim se susrećemo i dalje, što su roditelji danas manjeg informatičkog znanja od djece. Djeca su daleko naprednija u tehnologiji i to je jedan od velikih problema. Stoga smo u samom startu krenuli na način da uvijek prije nego što razgovaramo s učenicima održimo roditeljski sastanak. U početku su ljudi na njih dolazili nevoljko, sa stavom da što ćemo mi sad policajci njima otkriti da oni već ne znaju. No, nakon uvodnih 15 minuta raspoloženje se mijenjalo, tate i mame bi uvidjeli da imaju slabu kontrolu nad onim čime se djeca u slobodno vrijeme bave i počeli su razmišljati na drukčiji način.
Na što ste roditeljima posebno skrenuli pažnju?
– Ukazali smo im na to da kada čitaju novine i vide da je to počinio hrvatski državljanin, kojem zbog zaštite osobnih podataka ne možemo objaviti ime i prezime, da shvate da se neke stvari događaju i u njihovom gradu, a ne nekome drugom. Upravo na taj način počinjemo predavanja, dozvoljavamo raspravu o svemu i svačemu, ali nas nitko ne može uvjeriti da se njemu i njegovom djetetu nešto takvo ne može dogoditi.
Koji su najveći problemi koji djecu navode da prešućuju neugodnosti i probleme koje susreću putem interneta?
– Najveći problem kod djece je stid, barem kad govorimo o djeci dobi od prvog do šestog razreda osnovne škole. Iz razgovora s brojnima od njih doznali smo da im veći problem predstavlja kada netko nešto negativno objavi o njima na Facebooku i to vidi cijela škola nego da dobiju udarac u trbuh jer udarac prođe, a sramota ostaje i puno ljudi je vidi.
Gdje su u cijeloj priči roditelji?
– Mi roditelji djeci smo kupili najbolje kamere u mobitelima i pametnim telefonima, dali im pristup internetu, što s obzirom na to da danas svaki kafić, ali i središta gradova, nude otvorene mreže, nije nikakav problem. Situacija je takva da su djeca danas postala sve manje osjetljiva na nasilje pa da prijatelju koji je u nesreći priskoči i pomogne u nevolji, oni to isto nasilje snimaju i onda ga kasnije učitavaju na mreže gdje ono postaje dostupno širokim masama. Primjer toga je nedavno nasilje u Splitu, gdje su djeca snimila kako dvojica zlostavljaju trećega, a kada vidite da je to kasnije pogledalo 200 ljudi, a nisu to gledali u Japanu nego učenici te škole i to kako bi se izrugivali iz tog čina, onda se moramo svi skupa zamisliti. Sjetimo se samo što se dogodilo s Lukom Ritzom. Živimo u vremenima kad se zbog razlike u dužini kose ili stavovima ljudi ubijaju. Ostavili smo i jednog mladog dečka na zebri u Slavoniji, ne pomažući mu. To je za svaku osudu i uvijek skrećemo pažnju na te stvari koje smatramo da su uistinu razlog stradavanja među djecom.
Gdje sve držite predavanja?
– U svim školama na području cijele Koprivničko-križevačke županije. Imamo oko 5600 učenika i svake godine na početku školske godine smo u kontaktu s ravnateljima i dajemo im mogućnost da nas preko načelnika naše Policijske uprave pozovu, što oni i čine.
U kojem smjeru idemo kada se radi o internetu i cijeloj problematici koju ste opisali?
Problematika je sve veća i veća, no konačno su ljudi postali svjesni da ne mogu sve što razvoj tehnologije donosi i pratiti. Za sebe kažem da sam ovisnik o internetu jer radeći svoj posao znam provoditi i više od osam sati na mreži, no kako bih znao što se događa u svim tim malicioznim programima moram jako puno čitati, skupa sa svojim kolegama. U međuvremenu smo posebno razradili predavanja za roditelje kojima možemo prikazati programe koji rade u raznim nevidljivim modovima, key logerima, kojima mogu kontrolirati što to njihova djeca gledaju i s kim kontaktiraju na internetu. S djecom to ne radimo da nekom ne bi palo na pamet da ih zlouporabi, no u svakoj se generaciji nađe bar jedan učenik koji nas pokuša kopirati. No, postigli smo ono što smo si u samom startu zacrtali, a to je da se svijest o sigurnosti djece na internetu podiže. Roditelji su sve više zainteresirani za provođenje bilo kakvih programa kojima će ih se educirati i velik broj ih želi poboljšati svoje znanje. Mi kao predavači dolazimo u različite sredine gdje mame i tate znaju više ili manje pa i to treba prilagoditi, stoga se nikad unaprijed ne pripremamo, već na licu mjesta procijenimo kakav je razred i tako se prilagođavamo situaciji na terenu. Nasilja je bilo uvijek, svi smo bili učenici i doživjeli neku vrstu maltretiranja od svojih vršnjaka. Za razliku od danas samo je način počinjenja bio drugačiji. Možda se danas više o tome govori, možda su danas stvorene nekakve velike razlike između nas, imam osjećaj da smo nekad bili puno „jednakiji“.
