Što bi oni bez nas? Tko? Pa muškarci.
Vjerojatno većina žena misli da bi bili izgubljeni, ne bi brinuli što jedu, što imaju obučeno, jesu li mirišljavi ili ipak nisu znali upaliti mašinu i oprati veš i tako to.
Neke žene bi rekle – Umrli bi. Nesposobni su za život. Izgubljeni.
A neke treće bi rekle – Snašli bi se oni i bolje nego što si mi to mislimo.
Znači, ležim danas na stolu, doslovno ležim, a prije toga sam uputila značajan pogled djevojci Mirni koja mi je rekla da se moram izuti i leći na stol. Došla sam prvi put ikad u životu na čupanje obrva, pincetom, onako zdravo seljački kak’ su to naše prabake delale i kak’ ja to i dan danas radim. Ja ju gledam u čudu i pitam kaj fakat?, ona mene gleda u još većem čudu i kaže da fakat!
I tak sam si ja legla i tek joj onda rekla znaš, meni ti je ovo prvi put u životu ikad, ja ni ne znam što želim i što mi paše, u biti želim da ostanu moje , samo ih malo posloži, nemoj stanjivati, ona me gleda, ja ju ne vidim kako me gleda, ali iz zvuka njezina glasa primjećujem da je malo u šoku što mi je ovo prvi put, jer izgledam dosta iskusno.
Pitate se kakve ovo veze ima s muškarcima, maloprije gore spomenutima?
Vjerujem, jer i ja bi se pitala. To vam je taj predivni komplicirani mozak, u ovom slučaju ženski.
Prošlo je 7 minuta.
S e d a m minuta kako ležim na stolu, a sveukupno 27 od kad sam izašla s posla. Zvoni mi telefon, ja ležim na stolu, trebala sam raditi nešto drugo u tom trenutku, ali ja sam odlučila da ću probat nešto novo u životu pa sam tako ležala, na stolu.
Da skratimo priču, uzvratila sam kasnije poziv i naišla na podosta izazovno pitanje od strane mog najdražeg kolege, spusti kanal, izvadi iz kanala kabel i toe to, hvala ti na ovom pozivu dao si mi temu za kolumnu, riječi su koje sam mu uputila, dam ti ja kolumnu, znaš, riječi su koje mi je uzvratio.
Pola sata prije toga smijala sam mu se jako jer je u roku dva sata uspio promijeniti sve što je mogao , a što nije mijenjano protekle 4 godine na radiju. Ne zato jer nam se ne da već zato jer je to odličan sistem slaganja posla na jednom mjestu tako da nikad nemate potrebe zvati nekog da vam kaže gdje se kaj nalazi, jer sve je jasno.
Jučer je sjeo za kompjutor kako bi snimio vijesti, vidjela sam preko stakla, iz etera, kapljice znoja i nezadovoljstvo, ali nije on mene ništa pitao, samo pitanje ili dva i toe to. Sve je jasno! Kristalno!!
Sjedam danas za kompjutor, sama, jutro je, 6 sati i 15 minuta otprilike, palim ga, otvaram projekt za vijesti, već ovako vizualno vidim da je sve pretumbano, a ne bi trebalo biti, već od oka vidim da mi je produžio posao barem za pola sata. Dobro, nema veze, lepi moj dragi kolega, slatko se nasmijem i krenem dalje. Otvaram folder, našu svetinju gdje se nalazi gotovo sve što nema veze s glazbom koja je svetinja radija također.
A kad tamo. Nema. Nema dokumenata koji mi trebaju. Nema i nema. Shvatim, promijenio je mjesto sejvanja tih dokumenata, kako je to uspio i zašto, u tom trenutku oko 6 sati i 20 minuta ja i dalje ne znam. Ok. Uspijevam naći pripadajući, očigledno novi folder i tražim dokumente koji mi trebaju, nalazim samo jedan, onaj koji sam ja s njim sejvala kako bi mu pokazla u kojem formatu treba biti sačuvano. Radi bolje sistematizacije posla. Nalazim samo svoj dokument, a za nekoliko minuta i sve njegove, jer naime on je odlučio ne samo pretumbati cijeli Cubase, promijeniti odredište sejvanja, već je odlučio i promijeniti format dokumenta tako da, naravno automatski nije sve poredano po špranci kako bi trebalo biti, a kada pred sobom imate desetke i desetke i desetke i desetke dokumenata označih točno redom godina-mjesec-dan-naziv-sat, onda je teško od prve u 6 i 20 i nešto sitno sati naći ono što trebate odmah i sad, a tog datuma nema!
Ništa to strašno nije bilo, ali bilo je smiješno.
Pitala sam ga kasnije dok je došao na posao, onako kratko i jasno zašto?
Rekao je – zato, ovo ti je bolje, vjeruj meni.
Jer šteta bi bilo da je rekao – gle, nisam znao no, pusti me ili mi odi pokaži.
Ja sam sretna i nasmijana otišla doma s posla, a on, on je nasmijan ostao na poslu.
Nije to ništa što je grijeh svjetskih razmjera, ali je mali dokaz koliko smo mi žene jednostavno staloženije i jednostavno organiziranije od muškaraca kako god da smo smotane, bedaste, plačljive, podvojenih ličnosti, ljute, izgubljene i ne znam ni ja kakve sve ne.
Smiju nam se jer idemo na frizure, zezaju nas jer imamo bezbroj pari patika, espadrila, starki u raznim bojama, čizmi, gležnjača, crnih, plavih, bordo, kožnih, brušena koža, na petu, na punu petu, na pola pete, sandale, ravne, malo povišene, natikače, haljine, hlače, traperice, svečanije hlače, prozračne hlače, tunike, tajice, pamučne, kožne, šljašteće, deblje, tanke, one koje mijenjaju najlonke, stopalice za sve vrste i oblike cipela ili patika, smiju nam se jer pridajemo pažnju bedastim stvarima,a na prvi znak krizne situacije zovu nas i kažu da imaju izazovno pitanje za nas.
A ono, spusti kanal i ne bude se čula glazba. – kaže ona i veselo se nasmije, ali ne iz zlobe, već iz čiste dragosti jer kako god da okrene obožava tog čovjeka i dok joj sere da je smotana i da se s njom nemre ozbiljno razgovarati i da je naporna i da se ponaša ko dete.
A ono, spusti kanal i ne bude se čula glazba. – kaže ona i fljaaaas!!
Pobjeda je moja! Ti buš mene da sam ja dete!
Eto, zbog ovakvih situacija smatram da ćemo im uvijek biti potrebne.
Mogu oni bez nas, kao i mi bez njih, ali lepa im je spoznaja da imaju tu neku nit vodilju i ženu koja ipak drži sve konce u rukama, dok oni hodaju svijetom malo manje opterećeni od nas.
I neka, slatko je i nama kad znamo da smo im s vremena na vrijeme potrebne.
Onaj koji misli da je najpametniji i da ne treba nikog drugog, taj se gadno zeznuo.
No, vratimo se malo na moje prvi put u životu čupanje obrva, a da taj čin ne radim ja samoj sebi.
Znate kaj žene moje, za 20 kuna koje sam potrošila na svoj duševni mir ležeći na stolu dok mi je Mirna (rekla je da ću joj zaboravit ime, ali jok Mirna, nisam) čupala obrve, isplatilo se, za količinu opuštenosti i spoznaje da se nalazim u sigurnim rukama, za blagu masažu obrva i čela i ugodan razgovor, isplatilo se.
Neka smo mi smiješne i neka mi potrošimo tu i tamo koju kunu na glupost.
Sve dok trošimo svoj novac koji smo si same zaradile, svojim rukama, svojim glavama, svojim sposobnostima, a ne raširenim nogama, nema nama tko govoriti da smo bedaste.
Da se opet mogu roditi i da mogu birati što bi bila. Bila bih iznova i iznova žena.
Imala bih 10 pari espadrila različitih boja i tražila bih i jedanaeste zlatne jer njih baš nemam, koristila bi i dalje minimalno šminke, ali bih farbala kosu u plavo ako ja to tako želim, imala bi 10 različitih torbi jer ne paše se svaka s svačim, pritom bi i opet i opet i iznova i iznova znala gletati, popraviti mini kvarove, podmazati si lanac na biciklu, zamijeniti žarulju, znala bih što je korner i koja su osnova pravila nogometa ili rukometa, znala bih živjeti i znala bih iznova i iznova uz pomoć svog mozga i uz pomoć svojih sposobnosti preživjeti.
Sretan nam dan žena, žene moje drage.
Ne. Nisam se zabunila. Samo sam ga odlučila obilježiti i ovaj tjedan.
