Jeste li primijetili kako vam s vremena na vrijeme u život uđu osobe koje vam crpe više energije nego što vam daju?
Dragi su vam, primjećujete njihova raspoloženja, doživljavate njihove emocije kao da su vaše, želite im pomoći da se osjećaju bolje, da se ne osjećaju tužno, jadno.
Želite biti uz njih kad vam daju do znanja da nisu dobro, ali iako vam daju do znanja da nisu dobro, ne puštaju vas k sebi, a vi se trudite, znate da je blesavo, ali eto, trudite se.
U svemu tome, na kraju krajeva, u većini slučajeva ste vi ta osoba koji se osjeća jadno, osjećate tugu u sebi, neki neopisiv nemir, pitate se što ste mogli napraviti da bi se ta osoba osjećala bolje, razbijate svoju glavu i čak ponekad tražite i krivca u sebi, jer što ne valja sa mnom kad nisam uspio doprijeti do njega ili nje.
Sjećam se kako sam svojevremeno govorila prijateljici kako se mora maknuti od jedne određene osobe.
Ne brinite, nije uvijek muško u pitanju i ljubav, znamo mi žene zamarati glavu i drugim problemima, ne bi čovjek vjerovao.
Sjećam se kako sam ju slušala dok mi je ona sva puna nemira i raznih emocija prepričavala situacije koje je s njom proživjela, trenutke kada joj je željela dati do znanja da treba promijeniti svoj mentalni sklop i početi misliti na sebe i svoju sreću, sjećam se kako mi je prepričavala kako se ta određena osoba iznova i iznova vraća dotičnoj crpiš mi svu energiju osobi, uništavajući sebe, a pritom i moju prijateljicu, koja joj je to dopuštala.
Pametovala sam joj, govorila da se uništava, govorila da ne može pomoći cijelom svijetu, da su ljudi sami odgovorni za svoje osjećaje, za svoje konstante promjene raspoloženja. Znala je ona to i bez mene, ali ipak, vraćala se.
A onda jednog dana sjedile smo na balkonu i upijale zadnje zrake sunce, uz čašicu vina i životne razgovore.
A onda sam rekla, znaš, sada te napokon shvaćam. Sad kad me želudac boli od nervoze, sad kad sam se ja našla u toj situaciji da ostajem uz određenu osobu koja mi realno nije ništa, dozvoljavam joj da emocionalno utječe na mene iako ja nemam nikakve veze s njezinim borbama. Borbama koje su tako glupe i tako bi već odavno trebale prestati i tako bi se već odavno trebala okrenuti budućnosti, ali si ne dopušta to, a ja sa strane kao budala čekam iz prikrajka i tu sam joj na raspolaganju za sve dobre, loše, odlične, katastrofalne trenutke. Uvijek dobro raspoložena i spremna na slušanje, slušanje nje, ali shvatila sam da samo to i imamo u odnosu. Ja slušam nju, dok je loše. Smijemo se zajedno dok joj je dobro. Zezamo se međusobno dok joj je super. A onda, onda shvatih da sam ja tu. Dostupna. Na sve dobre i loše dane kada me ta osoba treba ili samo želi čuti, eno dobila sam poruku, odgovaram. Eno, sjetila me se, odgovaram. Ali, u 99 posto slučajeva kada sam ja ta koja treba razbribrigu, kojoj treba nabacit osmijeh na lice, ta osoba nije tu. Je, ali na sebi svojstven način, rezervirana jer joj je loš dan, nadrkana jer ima svoje probleme, zatvorena jer je danas tako odlučila, jer dozvoljava svojim osjećajima da upravljaju njome. I onda sam shvatila da sam u ovom slučaju i ja jedna od onih glupih, uvijek dostupnih, jedna od onih koje se koristi kao kante za smeće (idemo baciti u tebe sve svoje probleme, znamo da ih tebi nije teško nositi). Jedna od onih koja je potrebna ili zanimljiva samo onda kada drugoj strani odgovara ili kada počinje shvaćati da i ono što nemamo, a imamo, polako gubi i da odlazim. I onda se budale poput mene i mnogih drugih, još jednom vrati. Gle, javio se, javila se, gle žao joj je, gle došlo joj je iz guzice u glavu i kao što sam i u jednoj od prošlih kolumni pisala, iako mozak kaže da nije dobro, srce te tjera da daš još jednu šansu i onda ju daš, budala.
Te neke osobe koje dopiru do tebe iako to ne želiš. Te neke osobe koje živcira tvoja prisutnost, energija, osmijeh, pozitiva, te neke osobe koje vode toliko ratova u sebi da se ne znaju kontrolirati više prema van. Te neke osobe dopiru do vas i onda tjeraju upravo vas na razna razmišljanja o samom sebi i svojim postupcima, svojem biću.
E to je ono što je najgore.
“Nemoj se smijati, ekipa oko nas nije baš nešto danas pa da im se ne bi zamjerili”
“Nemoj glasno pričati jer će ljudi misliti da se samo zabavljaš i ništa ne radiš”
“Nemoj si potiho pjevušiti jer ima onih koji to ne mogu smisliti i samo ćeš se dovesti u nelagodnu situaciju da ti netko kaže da se ušutkaš jer smetaš”
“Nemoj biti sretna jer ovaj nije sretan pa bi se mogao iskaliti na tebi jer si iritantna s tom pozitivom”
“Nemoj, nemoj, nemoj…jer bi, jer bi, jer bi!
STANI.
Jedno je biti empatičan, jedno je pokušati razumjeti osjećaje druge osobe, jedno je brinuti za tu osobu i željeti joj dobro, ali nitko ne može uvijek biti sretan, a to što netko nije sretan ne znači nužno da smo mi nešto pogrešno učinili, ne znači nužno da mi moramo mijenjati sebe da bi toj osobi bilo bolje, da ta osoba ne bi bila iziritirana našom pojavom. Nastojanje da usrećimo drugu osobu je poput nastojanja da ulovimo zubić vilu u njezinoj akciji. Usrećiti drugu osobu možemo samo onda kada je ona već sretna samom sobom. Sve ostalo su borbe, borbe iz kojih na kraju oni koji žele nekome dobro, izlaze tužni, izlaze povrijeđeni. I znaju ti ljudi da će oni to opet i opet napraviti.
Ne zavaravaju oni sebe po tom pitanju. ali znate što ti ljudi s vremena na vrijeme zaborave?
Zaborave da nisu oni kreatori tuđe sreće, zaborave da nisu oni ti koji su loši, zaborave da u takvim slučajevima nisu oni ti koji su krivi za nečije loše dane, mjesece, godine, zaborave da oni ne bi trebali osjećati u dubini svoje utrobe tjeskobu, zaborave da ne bi oni trebali micati osmijeh sa svog lica zato jer određena osoba kraj njih izgleda kao da je smrt srela, zaborave da nije na njima da se pitaju zašto netko hoda svijetom frustriran odbacujući odgovornost za vlastite osjećaje i postupke.
Probajte sljedeći put kad se nađete u ovakvim situacijama barem onako zdravo seljački reći puši kiflu čovječe pa nisam ti ja tu tvoj oslonac i kanta za smeće onda kada je tebi to potrebno. Znaš li da i ja imam svoj život, svoje probleme, koje ti ne stignem ni reći, a daleko su gori od nesretne ljubavi ili nezadovoljstva na poslu? Ne znaš. Znaš zašto ne znaš? Zato jer ne pitaš. Zato jer ti nisam bitan ili bitna. Ili si jednostavno sebična osoba koja ne shvaća kako njezini postupci djeluju na mene. Znaš li da ti meni činiš loše, ponašajući se prema meni na način na koji se ponašaš.
Znaš li da si sam odgovoran za svoje osjećaje?
