Često sam znala biti ljuta na roditelje jer mi nisu dali da proživim neke periode života onako kako sam ja htjela. Često sam se ljutila što mi nisu dali da u 8. razredu osnovne škole odem van do 1 ujutro i družim se s prijateljima koji su mogli tako dugo ostati. Često se sjetim kako su mi kao curici dopuštali gotovo sve, a onda je samo prestalo. Šok i nevjerica. Prijateljica i ja smo toliko puno plakale kad smo čule prvi NE od mog tate da smo, kad je suza nestalo, od sline radile suze na licu čekajući ga ispred kupaone da se čovjek okupa pa možda kaže da. Nije rekao. Nije rekao DA ni 5 sati poslije iako smo slinave suze lepile po licu i slijedile ga kud god je išao i molile. Ostalo je NE! 🙂
‘Ne, ne možeš i danas prespavati kod Ive, od 24 sata skupa ste minimalno 15 sati dnevno. Moraš biti malo i doma.’ – dok sam bila klinka u osnovnoj školi.
‘Ne, ne možeš ići svaki vikend van, svaki petak i subotu i ne, ne možeš ići svaki dan na kave poslije škole, malo se trebaš družiti i s nama, svojom obitelji. – dok sam bila cura u srednjoj školi.
‘Ne, ne možeš ići s nepoznatim društvom izvan grada, daj da ih upoznamo pa ćemo vidjeti.’
Puno tih nekih NE sam dobivala i ljutila se u sebi. Puno tih NE i dan danas ne razumijem i nikad neću i mislim kako ću jednog dana, kad ću odgajati dijete biti malo blaža u nekim situacijama. Puno tih NE i dan danas ne razumijem, ali sam nekako sretna što su se izdogađali. Napravili su od mene osobu kakva jesam danas, svjesnu sebe i svojih mana i vrlina. Osobu koja svakim dijelom svoga bića osjeća i zna što je dobro, a što nije, što nije moralno, što nije ljudski.
Rečenica koju sam često znala čuti kad bi i išla negdje, pogotovo u zadimljene, alkoholizirane prostore bila je – ‘Dado sine, pazi da ti netko drogu ne stavi u piće!!’
I dan danas volim tu rečenicu, cijenim taj savjet. I dan danas se nasmijem od srca kad je se sjetim jer nikad mi nije uspjelo objasniti tati da nitko ne bude bacao drogu u čaše drugim ljudima jer gdje bi završili kad bi ju oni klinci koji su je i ako su je i imali dijelili tako šakom i kapom! Ali, volim tu rečenicu jer se može upotrijebiti na gotovo sve.
Ta rečenica u biti je značila da pazim na sebe, da ne upadam u nevolje, da biram s kime se družim, da biram na kojim mjestima se družim. Ta rečenica je značila možeš van, idi zabavi se, ali nemoj sebe ni nas sramotiti. Ta rečenica je značila da su mi dovoljno vjerovali da su me dobro odgojili da bi me pustili, ali ipak imaju potrebu reći mi što je ispravno, a što nije. I unatoč tome što su me dobro odgojili ipak su često znali reći i taj veliki NE. I neka su.
Prepričat ću vam situaciju kojoj sam svjedočila neki dan.
‘Proljeće. Toplo neko. Kratke hlače i majica na tregere. Sjedi na klupi i pravi duck face. Mobitel u ruci pod čudnim kutom. Radi selfie valjda. Nema drugog objašnjenja. To je taj kut fotkanja. Pored klupe kolica. U kolicima malo dijete. Igra se. Točnije trga nekakav papir i baca po podu. Što će drugo. Dijete je, ne zna da bacanje smeća po stazi i nije neka igra. No čini se da ni majka ne zna to. Ali zna radit selfie i igrat se s mobitelom. Očito.’ – ovo je status kojim sam ukratko opisala situaciju koju sam vidjela, a koja me razljutila i rastužila u isti tren.
Na taj status javlja mi se prijateljica, koja me jako dobro zna i kaže – ‘Ne znam baš da je sve tak crno-bijelo. Iskreno, čudi me za tebe da si nekog tak jednoznačno okarakterizirala. Kao prvo, mislila sam da smo se mi žene davno dogovorile da ne seremo jedna po drugoj zbog kratkih hlača.
A drugo, možda je žena slala poruku frendici ili mužu, nekaj u stilu: “Joj gle malac i ja smo u parku.”
Meni je drago dok mi frendica šalje fotke sebe i bebe (nastavlja ona), ne stignemo se vidjeti često pa barem tak održavamo redovni kontakt. Puno ljudi se voli fotkati, a i ti često objavljuješ selfije. Žena koja je postala mama valjda to radi još češće da pokaže svima svoje lepo dete?’ – završi ona te se nadoveže i kaže kako se ipak nada da je počistila one papire s poda.
Pa krenimo.
Postoji granica ukusa u načinu nošenja vrućih hlačica kao što postoji i granica ukusa u nošenju minica. Netko ih zna nositi i na pristojan način. Postoji i granica ukusa u izbacivanju sisa van. Moje su ogromne pa da i hoću ne mogu ih sakriti, a i dok nabacim dekolte moj razum mi kaže što je ženstveno i profinjeno s dozom seksipila pa mi nikad nitko nije rekao ništa neukusno u vezi njih jer sam također i svojom pojavom i stavom odašiljala drugačiju vibru.
Ako ćemo iskreno do kraja, žena je izgledala kao da je više vremena provela iscrtavajući si Kim Kardashian obrve i stavljajući si umjetne trepavice te konturirajući lice nego što je potrošila vremena na igru sa svojim djetetom u prirodi.
Mobitel nije bio uperen u dijete već u njezino lice s napućenim usnicama, onako visoko iznad glave kak’ prave instagramuše kažu da je najbolje klikat selfije.
Meni je žao da to dijete, koje je poprilično malo pa nisam vidjela kojeg je spola, jednog dana možda bude izraslo u kćer kojoj će pojam idealne osobe biti – ljepota i seksipil su odraz tvog uspjeha + količina lajkova na instaćuuu ili fejsu.
Ili će možda izrasti u muškarca koji će govoriti da su sve žene krave i da samo traže novac od muškaraca kako bi se uređivale dok prstom ne bi mrdnule da si same nešto priskrbe.
Nisam rekla da je nužno, u ovom slučaju koji sam ja vidjela, da će ovo biti točno takav slijed događaja koji sam navela.
Ali istina je, moj zdrav razum i moć prosuđivanja i jako rijetkog karakteriziranja ljudi po crno-bijelom principu, danas je zaštekao. Zaštekao je na najjače.
Meni je danas u ovom scenariju sve bilo crno-bijelo i moj razum je vidio sve samo ne veselu, umornu, prpošnu majku koja zbog manjka vremena jer je MAJKA malog djeteta u parku radi selfie svog bebaća kako bi se pohvalila svojim prijateljicama koje nisu sa njom u tom trenutku da se igra s djetetom.
Možda neki drugi dan to ne bi ni vidjela, ne bi ni doživjela, ali taj dan jesam. Možda neki drugi dan mojoj prijateljici ne bi zasmetalo moje mišljenje, ali taj dan je. Možda sam sasvim krivo procijenila. Možda sam ja bezobraznica puna predrasuda u ovom trenutku.
Neću vas lagati i ja napravim taj selfi, upravo taj dan sam jedan napravila, ali sam ga taj dan odlučila poslati prijateljici, a ne objavit ga na fejsu. Ali, napravila sam ga i poslala ga prijateljici u pauzi dok mi se kompjutor srušio i kad sam shvatila da sam izgubila sat vremena posla na radu na dokaznicama za ministarstvo. Pa sam htjela podijeliti svoj trenutni jad s njom.
Opalim ga i često i objavim na fejsu također. Da. Da. Da.
I ne vidim ništa loše u objavljivanju selfija na internetu kako kod sebe tako i kod drugih, iako je moje osobno mišljenje da i u tome postoji granica ukusa i također postoje razni razlozi zašto ih svaka osoba objavljuje, kako ih (ili kakve) objavljuje i što time želi postići.
Svijet je prepun ljudi, raznih. To znamo svi. Ja ću ipak reći da sam sretna što su meni moji roditelji posvećivali pažnju. Što su se fokusirali na mene. Što ih je zanimalo što radim i s kim. Što su me od malena oblikovali. Što su me mogli pustiti da započnem život bez njih vjerujući da su uradili dobar posao. Hvala im na tome što su vjerovali da su napravili dobar posao, hvala im što i dan danas vjeruju.
Vjeruju li i drugi ljudi oko mene jesu li me dobro moji roditelji odgojili, to treba pitati njih.
Misle li to i oni koji me ne poznaju, a misle da znaju ili pak misle da sam prepotentna i prepametna žena koja soli pamet svima, ne zanima me.
Danas sam odlučila ostati buntovna i puna predrasuda do samoga kraja! (kaže ona i nestane u kuhinju prati suđe, jer…život buntovnika nije lagan)
Lepi pozdrav svima!
