Kako bi iskazala zahvalnost Bogu na svemu što u ima životu, Koprivničanka Irena Kovačić uputila se na jedno od najpoznatijih vjerskih hodočašća, Camino de Santiago Francés ili Put svetog Jakova, na kojem će propješačiti 818 kilometara.
Svoj hodočasnički pohod počela je 19. ožujka iz mjesta Saint Jean Pied de Port u Francuskoj. U utorak kada smo je kontaktirali, preostalo joj je bilo još osam dana pješačenja. Preračunato u kilometre, pred njom ih je bilo još 200-tinjak.
Put za Santiago (španjolski: Camino de Santiago) je ruta koju prelaze hodočasnici iz Španjolske i cijele Europe koji vodi u Santiago de Compostelu, grad u kojem se nalaze moći svetog apostola Jakova pa se naziva još i Putem Svetog Jakova. Tijekom cijelog Srednjeg vijeka, Santiago de Compostela je bilo vrlo popularno hodočasničko odredište te je na ovoj trasi izgrađeno oko 1.800 građevina, vjerskih, ali i svjetovnih, od velikog povijesnog značaja. Put je odigrao temeljnu ulogu u poticanju kulturne razmjene između Iberijskog poluotoka i ostatka Europe u srednjem vijeku. On ostaje svjedočanstvo snage kršćanske vjere među ljudima svih društvenih slojeva iz cijele Europe. Kasnije je zanimanje za ovo hodočašće oslabilo, ali u današnje vrijeme ponovo mu se vraća popularnost. Postoji nekoliko verzija Puta Svetog Jakova, ali klasična verzija je francuski put Svetog Jakova.
Svake godine, oko 100.000 hodočasnika koji put prođu pješke, na biciklu, magarcu ili konju traže potvrdu koja se zove compostela, a koja se dodjeljuje na osnovu hodočasničke putovnice ispunjene pečatima gradova kroz koje su prošli na putu do Santiaga de Compostele. Putovnica je dokaz da su prošli putem koji je udruženje hodočasnika sv. Jakova priznalo kao jedini službeni put. Ima mnogo hodočasnika koji ne traže svoju compostelu, jer se ona daje samo onima koji je traže iz vjerskih pobuda, no Irena svoje pečate skuplja.
Kako nam je kratko objasnila u utorak, cijelim se putem dobro osjeća usprkos tome što je propješačila 600 kilometara.
– Još hodam devet dana. Deseti dan želim otići busom do Finestere koja je na oceanu, simbolično za kraj puta i razgledati Santiago i dan pred Uskrs letim doma – pojasnila je Irena.
Iako je putem okusila čari svih godišnjih doba te je na svom licu osjetila sunce, kišu, vjetar i snijeg ni u jednom se trenu nije pokolebala.
– Nije mi ni palo na pamet odustati. Hrabro gazim naprijed svaki dan. Nekad se probudim u 5 ujutro i već me zove na hodanje, no u to je doba dana još prehladno pa ipak na put krenem nešto kasnije. Dnevno prođem oko 25 kilometara iako je bilo dana kada sam prošla 19, ali i 33 kilometra. Onima koje sretnem, a koji su u problemima, pomažem kremama, bušim im žuljeve, dajem tablete pa me zovu Majka Terezija – kroz šalu će Irena kojoj su na putu uz mnogobrojne hodočasnike koje susreće, stalna pratnja njena torba teška devet kilograma i cipele domaće križevačke marke Lora koje joj ni nakon toliko prijeđenih kilometara nisu stvorile ni jedan jedini žulj.
– Ima ljudi koji imaju opremu koja košta „ohoho”, a vidim i skromne koji nemaju ništa posebno i uopće nema pravila. Najviše je zapravo u tvojoj glavi – zaključila je Irena kojoj smo poželjeli sretan put i puno uspjeha u osvajanju novih pečata te sretan i siguran povratak svojim ukućanima.
