Nikad me nije zanimala politika. Nikad ni u kojem pogledu. Nikad to nisam smatrala svojom manom, nedostatkom zainteresiranosti za svijet i stanje oko sebe. Nikad nisam smatrala da i drugi moraju tako, niti mi smeta što politiku netko prati kao što netko drugi prati kulturu, sport, glazbu ili nešto deseto. Često bi se u situacijama kada krene razgovor o politici jednostavno isključila. Ne zato jer ju ne shvaćam ili ne bi shvatila, ne zato jer mislim da u meni ne bi bilo kapaciteta da politiku razumijem i da na temelju tog razumijevanja mogu voditi kvalitetnu raspravu. Već zato jer me politika ne zanima. I točka. Mogu saslušati, mogu tu i tamo pokoju pametnu ili manje pametnu reći, ali na kraju svih krajeva me ne zanima. I točka. Ali, ono što mi redovito digne živac je ‘političari su krivi što nam je grdo u životu’ i sve druge izvedenice. E kad je to u pitanju, kao i općenito svaljivanje vlastite nesreće na pleća drugog čovjeka, tu popizdim.
Zašto?
Dat ću konkretne primjere u nastavku. Primjere s kojima sam se susrela nedavno, a koji su mi dali nadu u bolje sutra i dali nadu da je svašta moguće kad se mali čovjek i politika spoje i odluče raditi zajedno. Zajedno za isti cilj. Ne jedno protiv drugog.
Konkretno, bila sam u Lepoglavi gdje su određene osnovne škole uzele stvar u svoje ruke nakon što su vidjeli i doživjeli na svojoj ‘koži’ da se od politike i ne budu baš zapomogli. Barem ne od one strane u čijem su vlasništvu. Prije petnaestak godina skupili se ravnatelji, profesori, nastavnici, učitelji, neki od čelnika grada koji su prije toga bili aktivisti, dobri ljudi s dobrim namjerama i odlučili su saznati što su to projekti, kako ih pisati, kako izvući novac za ono što im je potrebno, u početku novac iz Hrvatske, kasnije iz Europske unije. Ravnatelji su ti koji su potaknuli svoje zaposlenike da upru mozgove i krenu u realizaciju svojih snova i ciljeva, jer čekati politiku, vidjeli su i prije 15 godina, nema smisla. Pa su tako ‘izvukli’ novce od države na temelju određenog projekta i dogradili školu još (ako me pamćenje dobro služi) 2002. ili 2004. godine i omogućili djeci jednosmjensku nastavu. Pa su shvatili da nemaju školsku knjižnicu, jer jedna učionica s nabacanim knjigama knjižnicom se ne može nazvati pa su opet zapregli svoje umove i stavljali ideje na papir, ideje su postale projekti, projekti su prihvaćeni i eto knjižnice. Pa su ugradili solarne ploče, pa su shvatili da mogu struju prodavati HEP-u, pa su uredili školu iznutra, pa su je opremili još prije nekoliko godina pametnim pločama, laptopima, tabletima… I tako malo pomalo, shvatili su da ne treba sjediti i čekati politiku da riješi njihove probleme, jer istina je načekat će se, već su preuzeli stvar u svoje ruke, malo su zapregli, malo su istina je radili prekovremeno i bez naknade, ali su imali cilj – odgojiti djecu koja će isto jednog dana znati da zaslužuju puno više, ali da nikad ne čekaju da im politika to i omogući.
Pa se tako profesorica matematike odlučila pokrenuti izvannastavnu aktivnost pletenja torbica i ostalih modnih dodataka i ne samo s klincima ići po natjecanjima i prezentirati njihove radove, već i osvajati nagrade, ali i voditi ih po raznim manifestacijama gdje ih ljudi traže da i njima naprave torbicu. Zamislite sreću jednog osnovnoškolca dok kaže prijateljima, roditeljima ili baki ‘ovaj ruksak sam ja svojim rukama napravio’.
Pa se tako djeca jednom mjesečno na inicijativu druge nastavnice nalaze čitav petak poslijepodne u školi kako bi bili mali logožari i tih pet sati rade cekere i ruksake od biljke rogoz, ali prije toga, znate idu oni u prirodu sa svojim nastavnicima i beru tu biljku, pa ju pripremaju za obradu pa ju obrađuju pa onda tek nastaju krasni cekeri i torbe.
Pa se onda jedna druga učiteljica dosjetila ‘ajmo mi zasaditi par voćki u dvorištu škole, neka djeca imaju voće za ubrati’ pa iz toga nastane ideja da jednostavno počnu obrađivati zemlju i naprave si vrt pa eto ti još jedne ideje koja može biti projekt, pa ajmo mi skupit svoje glave opet (malo poslije nastave dok se radni sati ne okreću i plaća ne sjeda na račun) pa pretvorit tu ideju u projekt i eto ti ga na, projekt prošao, eno djeca s učiteljicom obrađuju vrt, imaju voćnjak, beru voće sa stabala, donose kući i pokoju krušku, a roditelji su sretni što im djeca imaju tu mogućnost. Pa eno kuharice kuhaju obroke s namirnicama iz vrt, a mališani se ponose jedni drugima jer znaju da su i oni doprinijeli ručku u školi.
Pa onda uđeš u školu i vidiš kako je uređena, pa shvatiš da jedna mala škola od 158 učenika može biti itekako velika i sposobna i kvalitetna. Pa onda se penješ po stepenicama i čitaš tablicu množenja ispisanu na njima, ali ponavljaš i gramatiku na drugom katu jer eto netko od učitelja se sjetio i tog detalja (ajmo im iscrtati školu sa bitnim stvarima, neka bude sve šareno i lijepo, neka se oni osjećaju ovdje dok sjede na tim kaučima kao da su kod kuće, ali neka nauče nešto i dok im ne traje službeni sat. Pa onda zastaneš kod čipke u izlogu pa ti ravnateljica kaže da i to oni, učenici, rade.
Pa onda vidiš natpis na izlazu iz škole koji glasi ‘A sad idite i mijenjajte svijet’ i shvatiš sve do kraja, ako ti slučajno nije bilo jasno. Malen čovjek, a odrastao, koji razmišlja vlastitim mozgom, odlučio je ne čekati politiku, ne čekati vladu, županiju, općinu, odlučio je ne moliti čelnike da im se pomogne, odlučio je IDEJU pretvoriti u PROJEKT na osnovu kojeg bi mogao dobiti novac iz raznih izvora. Taj mali čovjek učenicima svojim primjerima, svojim ponašanjem, svojim trudom i zalaganjem, svojim odabirom da će svoje slobodno vrijeme koristiti za svoje i tuđe dobro, poručuje ‘A sad idite i mijenjajte svijet’.
Jel’ može biti jasnije od ovoga?
A sad idite i mijenjate svijet miša mu u šušnju.
Mijenjate svijet radeći dobro za okolinu, radeći dobro za sebe, radeći dobro za djecu. Ne treba nužno ‘mijenjanje svijeta’ značiti stiskanje kajli političarima.
Daleko od toga da je situacija lijepa, daleko od toga da govna nisu oko nas i duboko su ukopana i nemreš ih se rešiti. Daleko od toga da ne treba dići glas. Daleko od toga da se ne treba boriti protiv njih. Protiv uhljeba. Protiv političara. Protiv nemorala, lopovluka, govana jednom riječi. Daleko od toga.
Ali tema ovog teksta, danas ipak nije otišla u tom smjeru.
I drago mi je što sam uspjela da ne zabrazdim u tom smjeru.
Jer, postoje i lijepe stvari oko nas. Postoje i lijepi ljudi oko nas i tu ne mislim na fizičku ljepotu. Postoje ljudi koji se bore za svoju zajednicu ne razmišljajući koliko neplaćenih ili neprospavanih sati je iza njih. Postoje ljudi koji na kraju dana djeci koju grade u male ljude poručuju ‘A sad idite i mijenjate svijet’, a samim time im poručuju da i malen čovjek može biti itekako velik ako svoje potencijale iskoristi za dobrobit zajednice. Za nešto lijepo. Ne samo za kukanje. I čekanje. I upiranje prsta u sve loše. Dok dobro ostaje negdje u prikrajku i želi izaći van. A ne, ne. Oni su odlučili djelovati usprkos lošem, oni su odlučili jednim prstom upirati u sve ono loše, jer svjesni su toga, ali preostalih devet prstiju odlučili su iskoristiti na drugačiji način.
Neće oni čekati. Oni će si sami pomoći.
A sad idite i mijenjate svijet.
