Kseniju Tilošanec znaju svi koji su posjećivali ured Hrvatske pošte gdje je radila 33 godine. Upravo su se brojni oni, navikli na njeno lice za šalterom pitali gdje je nestala ova nasmijana gospođa. Pronašli smo je u utorak u vlastitom dvorištu u Pustakovcu gdje unazad šest godina punim plućima uživa u životu i korak po korak gradi svoj mali kutak raja.
Moja je kuća na kraju sela, mogla bi Ksenija svakodnevno pjevušiti jer doista, kad se u tom smjeru krene iz Koprivničkog Ivanca i parkirate auto pa izađete pred njen kućni broj, čini se kao da je ovdje crta odvajanja, a dalje više ničega nema.
Ovim dvorištem dominira velika tužna vrba koju je gazdarica posadila prije pet godina, a danas uživa u pravom carstvu njene hladovine.
– Prije šest godina igrom slučaja došla sam do ove kućice koju sam kupila na dražbi. Škicala sam ju mjesecima prije, još dok sam bila podstanarka, često sam se pred njom znala provozati i djeci govoriti, evo ovo će biti naša kuća. I doista, kad su se neke stari pokrenule s mrtve točke, banka ju je stavila na dražbu, a ja postala njena ponosna vlasnica – veli ona.
Vapno, šljunak i mješalica bili su joj svakodnevica
Ovdje je na 929 prostornih metara okućnice i 100 kvadrata kućice pronašla svoj mir i zadovoljstvo, a unatrag šest godina odradila je toliko poslova da joj ni danas nije potpuno jasno kako je to sve uspjela iz svoje glave pretočiti u prostor.
– Željela sam stvoriti prostor onako baš kako meni odgovara, dok otvorim svoja balkonska ili ulazna vrata da budem sretna što sam ih toga jutra otvorila. U tome su mi pomogli posjetitelji, poznanici i zainteresirani prolaznici, a ono što nitko nije htio, napravila sam sama – priča zahvalna što ima zlata vrijedne „pajdaše” koji su u stanju stvarati čuda od drva, kamena, cigle, a među ostalim su vješti u orezivanju voćaka pa i razvlačenju strujnih kabela. Uz svu tu pomoć bližnjih, Ksenija se dobrano nabacala vapna i šljunka u mješalicu. Kuću je kupila 14. prosinca, a slučajno se dogodilo da je baš na taj dan, ali 365 dana poslije, u nju uselila.
– Kad sam trebala promijeniti adresu i za novu osobnu kartu na policiji dati otisak, od šmirglanja i čišćenja nisam na prstima imala ni jedan valjani otisak prsta – priča kroz smijeh dok se prisjeća najgorih trenutaka koje je danas uz kreket žaba i pjev ptičica na njenoj terasi teško i zamisliti. A Kseniji pak ništa na njenom gruntu nije do sad bilo teško zamisliti, više se problema stvaralo kod realizacije, no na koncu bi se priča uvijek nekako posložila pa je ideja, često modicifirana, ugledala svijetlo dana. Tako je u dnu njenog dvorišta, igrom slučaja nastao ribnjak u kojem danas živi 200-tinjak šarana i tu i tamo koji tolstolobik.
Improvizirani ribnjak krcat je šaranima
– U vrtu mi se pojavio velik broj puževa kojima sam odlučila na kraj stati nabavkom indijskih patki trkačica koje slove za vrstu koja obožava ove gmizavce. Istovremeno sam u dvorištu imala dosta otpadnog materijala koje sam naumila pospremiti na sigurno, u jednu grabu koju mi je iskopao bager za tu namjenu. Kad je graba nastala, sinulo mi je da bi ovdje, zbog tla na kojem se neprestano skupljala voda, ovdje mogao biti ribnjak, a patke bi dobile svoje jezerce. Za nekoliko dana, sve je već bilo pod zemljom, na sigurnom, a grabu sam prekrila zaštitnim slojem najlona. Kao što to ide, voda se više nije slijevala na taj dio terena pa sam u rupu morala napustiti 40 kubika vode, iz vodovoda, a onda sam u nju pustila 200 šarana. Svaku ih večer hranim pa su narasli već do kilograma. Ne vadim ih, puštam ih nek žive jer cijenim svaki život. S izlovom ću krenuti onoga jutra kad već budu ispadali iz ribnjaka – šali se.
Na svom imanju koje danas ne bi mijenjala ni za što na svijetu, jer napokon ima svoj osobni prostor na kojem može raditi, saditi i graditi gdje i što želi, skrasila se zajedno s majkom, kćerkom i sinom, dva psa, tri mačka, desetak koka nesilica, tri patke i spomenutih 200-tinjak šarana. Broj puževa s nabavkom patki znatno se smanjio pa je njihov broj trenutno nepoznanica. U goste ovom šarolikom društvu malo-malo stigne roda, kormoran, a riboloviti se okušao i mačak.
Koliko god se dosad naradila i uložila vremena i novaca, Ksenijine ideje i dalje se množe.
– Ima tu još mnogo toga za napraviti, no kako neki nisu vjerovali da će jednog dana na ovom dana biti terasa, tako sam sigurna da će sve sjesti na svoje mjesto. Zadovoljna sam i zahvalna svima koji su mi pomogli u ovom mojoj priči – završila je Ksenija.
