Obiteljska slavlja su uvijek bila za svaku obitelj posebno važni događaji ali isto toliko i stresni. Od pamtivijeka se vrijeme mjerilo po nekom značajnom događaju za obitelj. Obiteljska okupljanja su uvijek prilika za prisjećanje važnih događanja slično izvlačenju srebrnine iz škrinjica u kojima se čuvaju obiteljske dragocjenosti.
Moja obitelj je protekli mjeseci indirektno sudjelovala u pripremi svadbe. Bila sam samo promatračica događanja pa mi je to bila prilika da usporedim vrijeme sada i tada kad sam ja bila glavna akterica, odnosno kada sam se ja udavala.
Gotovo da se ništa nije promjenilo osim odjeće prigodne za vjenčanja i mjesta održavanja svečanosti. Ples kao vještina podrazumijevala se tada kao i sada jer mladenci moraju otplesati prvi ples ali ne bilo kakvi ples – ples koji se pamti jer je prvi i još će k tome sve oči prisutnih biti uprte u njih dvoje. Mjerit će svaki i najmanji korak pogotovo ako bude pogrešan. Stoga je važno uvježbati ga što bolje.
No, gdje to naučiti? Sada više nema plesnjaka po društvenim domovima gdje se plesalo i družilo. Tada je bilo lakše naučiti plesati. Sada postoje improvizirani prostori kao npr. podrumi ogromnih kuća u kojima na žalost sve manje mladih živi.
Vratila sam se tako u sjećanje, u „svoje vrijeme“ kada se udavala jedna vršnjakinja koja je od silnog uzbuđenja na dan vjenčanja skakutala po kući ne obraćajući pažnju na vrijeme. Svatovi su već bili pred kućom. Mladoženja lijep kao „grčki bog“ čeka izabranicu srca svoga, a ona još neobučena i dalje je skakutala i cvrkutala te nikako da se pribere i sabere. U takvim situacijama postoje mame koje vladaju situacijom. Tako je tog dana mama svoju „curicu“ vjerovali ili ne smirila čašom hladne vode kojom ju polila da bi ju smirila. Iako je ta mama kao i sve mame u trenutku izgovaranje zavjeta mladenaca gorko plakala, od sreće ili od napora koji je uložila u odgoj svoje curice. I tako sam mjesecima svjedočila pripremama, za mlade najvažnijem događaju – svadbi. Nasmijala sam se i dobro zabavljala svemu viđenom.
