U sjeverozapadnom dijelu Koprivničko-križevačke županije, na nadmorskoj visini od 206 metara, nalazi se naselje Donja Rijeka. Administrativno pripada općini Gornja Rijeka, koja je i najmlađa općina u našoj županiji, a čiji stanovnici se mogu pohvaliti da udišu najčišći zrak u Hrvatskoj. Zbog velikih šuma i činjenice da ovdje nema prljave industrije i prometne zagađenosti, ovo je jedno od kisikom najbogatijih područja, u što smo se i sami uvjerili.
Donja Rijeka dobila je ime po potoku Reka, uz kojeg se proteže u duljini od tri i pol kilometra. Ima i nekoliko dijelova koje mještani zovu po obiteljima koje tamo žive. Osim odvojka Oraki koji je stotinjak metara od glavne prometnice, na kraju sela uz cestu su Milaki, zatim dolaze Šikači dok su Petrači u sredini. Pukci su malo više, a Podolski na početku sela. Zanimljivo je i da stanovnici u odvojcima oduvijek na brdu iznad kuća imaju i vinograde i klijeti, kojih je danas nažalost sve manje. Šezdesetih godina prošlog stoljeća dio Donje Rijeke mještani su zvali Batina, ali i ‘malo ministarstvo’ jer je nekoliko tamošnjih stanovnika bilo u Križevačkom poglavarstvu. Nažalost, više im se svidjelo živjeti u Križevcima, pa su tamo i preselili i Batina je ostala napuštena, a kuće prazne.
Prema jednoj legendi o nastanku sela, u Gornjoj Rijeci u 17. stoljeću živjela je obitelj grofa Keglevića. Grof je s jednom od brojnih sluškinja u tajnosti imao sina. Svojoj ljubavnici i sinu odlučio je darovati posjed gdje se danas nalazi Donja Rijeka, ali taj sin nije se smio prezivati Keglević. Od tada se ovdje stoljećima održava prezime Šikač, a i nas je u svojoj obiteljskoj kući dočekao Tihomir Šikač. Oženjen je suprugom Ksenijom i ima troje djece, sinove Emanuela i Lovru te kćerku Elenu. U obiteljskoj kući žive i njegova majka Štefica te otac Krešimir. Roditelji se oduvijek bave isključivo poljoprivredom. Sve do 2000. godine na ovom je obiteljskom gospodarstvu bila farma sa tristotinjak svinja, a uz to su držali nekoliko krava za mlijeko i hranili više tovljenika. Pojavom takozvane ‘svinjske kuge’, farma je zatvorena. Štefica i Krešimir su se posvetili ratarstvu, a za svoje potrebe imaju i jednu kravu, tek toliko da unučad ima mlijeko i drže nekoliko svinja za meso. Na petnaestak hektara sade uglavnom kukuruz. Zemlju sami obrađuju, a prije nekoliko godina na površini od jednog hektara zasadili su lješnjake.
Tihomir je inženjer agronomije. I on i supruga su stalno zaposleni, no na obiteljskom gospodarstvu rade i poljoprivredne poslove. Osim naših domaćina, poljoprivredom se još bave i Dražen Pukec, Zdenko Čevisek, Veljko Orak i Dragutin Podolski. Gotovo u svakoj obitelji barem jedan član je stalno zaposlen uglavnom u nekoj građevinskoj tvrtki u Zagrebu ili Križevcima. Također, svaka obiteljima ima vlastitu šumu, no drvo ne prodaju, već koriste samo za svoje potrebe. Posljednjih nekoliko godina mještani dosta koriste i male poljoprivredne EU fondove te obnavljaju poljoprivrednu mehanizaciju za svoju dodatnu djelatnost.
U selu imaju i nekoliko obrtnika. Stjepan Orak ima stolarski obrt dok se izradom krovišta i hidro izolacijom bavi tvrtka čiji je vlasnik Marko Podolski. Tu je i autoprijevoznik Stjepan Čevisek. Cesta koja prolazi kroz selo asfaltirana je 2002., a vodovod je izgrađen 2014. godine. Struju je naselje dobilo krajem šezdesetih godina prošloga stoljeća, a mještani se sjećaju da je odmah nakon elektrifikacije, prvi televizor kupio Slavko Ležajić.
– Početkom šezdesetih godina, moj djed Franjo Šikač i Stjepan Orak kupili su nove traktore marke IMT 533. Djed Franjo bio je traktorist na križevačkoj ratarni još pedesetih godina i imao je iskustva u radu s traktorom. Pojavom sve većeg broj traktora u selu, sve manje se oralo uz pomoć konja, koje je tih godina potkivao kovač Mirko Jelak – rekao nam je naš domaćin Tihomir.
Na potoku Reka u kojem su se nekad kupala djeca, selo je pedesetih godina imalo i Ivanušićev mlin i pilanu koja je radila sve do devedesetih godina prošlog stoljeća.
U centru sela je raspelo koje su mještani podigli sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a nedaleko je i dječje igralište. Danas u sedamdesetak kuća ovdje živi dvjestotinjak stanovnika, od kojih većina radno sposobnih. Zanimljivo je da su u posljednjih desetak godina mladi sve više počeli ostajati ovdje, pa danas u selu ima tridesetoro djece, od kojih dvadesetoro školaraca. Najmlađi stanovnik je jednomjesečni Emanuel Šatvar, dok je Barica Čatarić s 91. godinom jedna od najstarijih mještanki. Alen Zelčić pohađa Bogoslovni fakultet, pa će mještani uskoro moći kazati da imaju i svećenika.
Inače, stanovnici Donje Rijeke spadaju u župu Gornja Rijeka gdje su im i crkva, škola, groblje, pošta i liječnik.
