Danas je 42. dan otkako su sudski službenici u štrajku kojim se žele izboriti za veće plaće. To je najdulji štrajk u povijesti naše mlade države u kojoj se to isto pravosuđe baš i nije iskazalo kao čvrst i pouzdan oslonac demokratskog društva u tranziciji.
Sudski službenici imaju mizerne plaće, to se doista mora priznati, i njihovo je ljudsko i službeničko pravo da se pokušaju izboriti za veća primanja. Pa i štrajkom do iznemoglosti. Uostalom, sloboda – pa i plaće – nije božje sjeme pa da ti ga netko daje. Sloboda – pa i veće plaće – je žena, uzmi je. Otprilike je tako pjevao Štulić u neka druga doba, kad javni službenici baš i nisu štrajkali.
No, kome će ovaj štrajk najviše naštetiti? Svakako ne onima protiv kojih je uperen: tijelima javne izvršne i zakonodavne vlasti u državi. Onima istima koji su toliko ogrezli u korupciji i kriminalu da je čak i medijima postalo bogohulno kad o uhićenjima moraju izvještavati na udarnim mjestima i u udarnim terminima. Uhapsilo još jednog suca i gradonačelnika? Prijelomna vijest? Moš mislit. Veći je breakin’ news da nam dolazi prvi ljetni toplinski udar.
Zato se, uostalom, ta ista izvršna i zakonodavna tijela inate i ne popuštaju zahtjevima sramotno potplaćenih sudskih službenika. Riješili su liječnike, prosvjetare i suce, ali se bahate upravo prema onima najnezaštićenijima. Ipak, čini se kako će im to slabo pomoći jer je pandorina kutija odavno otvorena. Otvorio ju je premijer Andrej Plenković koji je proteklih mjeseci kao na pokretnoj traci udovoljavao željama i prohtjevima javnih službi. Baš on osobno rješavao je problem jer ga kakti nepopustljivi ministri, eto, nisu mogli riješiti.
Država ima love, proračun se puni neviđenom dinamikom, prihodi od pdv-a i trošarina na energente su enormni prošle godine, a bogami i pdv na hranu i druge potrepštine čije su cijene zbog inflacije skočile u nebesa. A tu su i silne milijarde koje se u našu zemlju slijevaju iz europskog proračuna: obnova od potresa, škole i vrtići, vodovod i kanalizacija, ITU ulaganja, strateška prometna infrastruktura, odlagališta otpada. Dići ćemo plaće u javnim institucijama, ukinuti gradovima prireze kako bi njihovi stanovnici dobili desetak eura više, poštarima povećati dohodak za 25 posto (jer njih ima na tisuće, to je puno glasova na izborima).
Ali, sudskim službenicima, eto, ne damo. Jer se njihovog štrajka ne bojimo. I jer ih je malo, pa njihovi glasovi na izborima nemaju toliku težinu kao recimo poštarski. Ili učiteljski. A i dobro je da sudovi ne rade. Da se rasprave u mnogim postupcima ne zakazuju. Jer zastarni rokovi teku unatoč štrajka, zakon ne predviđa takvu situaciju i zamrzavanje ‘brojača’. A gdje ćeš onda ljepše od toga? Da se pita Lovru Kuščevića, Josipu Rimac, Gabrijelu Žalac, Darka Horvata – oni bi da sudovi štrajkaju još barem desetak godina.
Zato su u ozbiljnoj gabuli mnogi odvjetnici. Rasprave se ne zakazuju, nema podneska troškova ni izdavanja faktura. Punom parom rade jedino ovrhe – njih se mora štancati na sudovima – a od toga koristi imaju oni najveći. Jer veliki odvjetnički uredi, javna je tajna, zapravo žive od ovrha i to im čini veliku većinu godišnjih prihoda. Oni će se u štrajku već nekako snaći. Zato oni najmanji odvjetnički uredi neće. Oni žive od podnesaka, rasprava, privatnih stranaka koje zastupaju u različitim postupcima i parnicama. Ali, i oni su Plenkovićevoj Vladi nebitni: premalo ih je i nemaju utjecaja na političko-izborne tokove u državi.
Mnogo toga mogao bih ovog trena reći i napisati o pravosuđu. Mnogo negativnog doživio sam na vlastitoj koži zbog posla kojim se bavim, a mnogo zastrašujućeg spoznao sam prateći sa strane mnoge zvučne postupke koji su neslavno propadali na našim sudovima. Znate, uostalom, kakva je percepcija o našem pravosuđu. Ipak, uvijek volim naglasiti kako u pravosuđu rade mnogi časni, pošteni i vrijedni ljudi (imam mnogo iskustva u tome, znam to iz prve ruke), ali njihov se glas teško čuje i probija u javnost. I mediji za to snose dio krivnje.
Unatoč percepciji i unatoč činjenici da prosječan čovjek o našem pravosuđu misli sve najgore.. I unatoč činjenici da kao poduzetnik ispaštam zbog štrajka jer ne mogu pokrenuti naplatu nekih dugova – apsolutno podupirem štrajk sudskih zapisničara, referenata, upisničara, portira, administracije. Ljudi koji primaju 600 do 700 eura plaće. I želim da ustraju i pokažu bahatom premijeru i njegovoj sviti kako su i oni jednako važni. Premda nisu liječnici, sestre, učitelji, suci.
I da je ovo zemlja jednakih prava. I da nema jednakijih od drugih. Možda zvuči kao utopija, ali možda je i krajnje vrijeme da se pokaže solidarnost prema ljudima koji se bore za barem malo dostojanstveniji život od onoga koji danas imaju.