Odoše još jedni maturanti. Šareni, veseli, ludi. Bilo je tu buke i dernjave, pala je i pokoja tuča (što je iskreno blesavo, ali ne koliko i ratovi koje vode ozbiljni odrasli ljudi), ali najviše zgražanja u javnosti već zadnjih nešto godina uzrokuje izbor glazbe. Piscu ovih redova nije poznato što se točno ove norijade slušalo na koprivničkoj Bašči, ali su recimo gimnazijski maturanti već u svoje oproštajne koreografije uvrstili, između ostaloga, i pozamašan repertoar narodnjaka.
Da se razumijemo, razlog što se autora teksta nije moglo pronaći na Bašči, osim ajde godina, jest što ćete ga prije naći u koprivničkome FUNK-u, zagrebačkoj Močvari i sličnim mjestima, premda je upitno koliko bi se i ta glazba svidjela široj publici. Možete ga redovito vidjeti i na jazz koncertima, zajedno s onih 0.01% Koprivničanaca koji ih pohode. Ipak, ono čime se današnja kolumna bavi razlozi su za negativnu reakciju građanstva na glazbeni ukus mladih.
O čemu se tu zapravo radi? Jesu li naši sugrađani naglo postali iznimno glazbeno analitični. Bez da ulazimo dublje u glazbenu teoriju, složit ćemo se da narodnjaci nisu osobito glazbeno kompleksni te da su im tekstovi recimo ne odviše intelektualni. Čime se eto savršeno uklapaju u dobar dio popularne glazbe s MTV-a, da ne spominjemo hrvatsku estradu. Još jedan čest prigovor odnosi se na poticanje razvratnoga ponašanja, alkoholizma i promiskuiteta, kritika koja sa zasigurno ne može uputiti rock’n’rollu, R’n’B-u i elektronskoj glazbi, da ne spominjemo hrvatsku estradu. Možda su naši sugrađani jednostavno nenavikli na „istočnjački melos” – opažanje koje već više drži vodu, premda se obično ne odnosi na Mozarta ili Hačaturjana, da ne spominjemo hrvatsku estradu.
Što nas još može mučiti? Poticanje na nasilje? Nitko ne može dovesti u pitanje reputaciju narodnjačkih klubova, ali povlačiti tu paralelu s norijadom ponešto zvuči kao optuživati hrvatske ljubitelje hip-hopa za obračune bandi u američkima geto naseljima. A ako mislite da su konzumenti ove glazbe nužno sniženih intelektualnih kapaciteta, činjenice vam ne idu u prilog, budući da su recimo koprivnički gimnazijalci među najuspješnijima u RH po upisima na fakultete prvoga ili drugoga izbora. I to nisu samo ljubitelji klasične glazbe.
Zašto onda ta pametna djeca slušaju tu „zatupljujuću” glazbu, pitat ćete se? Dobrim dijelom, bojim se, zato što im je dosta pameti i obaveza. Preopterećeni su i treba im ispušni ventil. Mozak na pašu.
A zašto to vama smeta? To ostavljam vama da odgovorite. Nemoralna je, reći ćete? Pazite da ne ispadne da nam jedina obrana od seljačina postane malograđanština.
Dobro, neka ih je, pomirljivo ćete. Mladost-ludost. Ali gdje je u današnjoj kolumni jezik, gdje je kultura i povijest, gdje su etimologije, i što je uopće s onim Sokratom iz naslova? Apologija je očito grčki, od apología „obrana, pobijanje”, a naslov je referencija na Platonovo djelo u kojemu posthumno zagovara Sokrata, atenskoga filozofa koji je osuđen na smrt ispijanjem otrova kukute (pjegava velika kukuta, lat. Conium maculatum), biljke koja, prije no što uzrokuje zatajenje organa, izaziva vrtoglavicu, odakle i ime (grč. koneios „vrtjeti se”). Sokrat je, da vas podsjetim, bio osuđen za kvarenje atenske mladeži jer je poticao nemoral. Ah, da, a citati s početka teksta su iz 1920-ih, između ostaloga iz New York Timesa, i odnosili su se na jazz.
Apologija Sokrata
