Kultura je prošle godine pala u drugi plan te je na neki dosad neviđeni način proglašena neesencijalnim dijelom naših života. Međutim, kultura je oduvijek bila sastavni dio naših života, mjesto identiteta, duha i onoga što neko mjesto čini posebnim. Upravo su zato djelatnici Muzeja Grada Koprivnice i Galerije Koprivnica i u ovim novim okolnostima uz velike napore nastojali raditi kao i prije. Ravnatelj Muzeja Grada Koprivnice Robert Čimin otkriva nam kako će kultura preživjeti još jednu pandemijsku godinu, ali i što ona znači za sve ljude i građane grada Koprivnice.
Pandemija je nezaobilazna tema pa možda najbolje da je se riješimo na početku. Unatoč svemu, prošle godine nastojali ste raditi koliko god je to bilo moguće. Imate li takva nastojanja i ove godine?
– U vremenima kada ljudi ‘pucaju od bombardiranja’ nepotrebnim informacijama uz pandemiju vrlo je važno da nađu vrijeme i prostor za kulturu. Ona je uvijek tu, prisutna i nezaobilazna, no ponekad ju se ne doživljava kao nešto važno. A važna je kad zagrebemo ispod površine i shvatimo koliko smo površno konzumirali sadržaje, ponajviše kulturne i koliko nam danas nedostaje normalno kino, normalni koncert, normalno kazalište, normalna izložba. Izazovi s kojima se nabrojeni kulturni sektori suočavaju nisu (novo)normalni, nisu svakidašnji, na njih se nije moglo pripremiti, a prema svemu što je ostvareno u kulturnim ustanovama Grada Koprivnice (čitajući to kroz podnesena papirnata izvješća), izgleda kao da je sve bilo gotovo pa uobičajeno. A nije! Koliko napora su kulturni djelatnici uložili da se prilagode nastalim okolnostima, teško je pretočiti u numeričke vrijednosti.
Zašto je važno da se i u ovim okolnostima kulturni život Koprivnice održi koliko je to moguće?
– Bez kulture nema identiteta, nema duha mjesta, nema posebnosti niti jedne sredine, njene prepoznatljivosti niti kriterija izdvajanja među ostalima. Iz tih je razloga nemjerljivo važno u izvanrednim okolnostima pohoditi kulturne sadržaje, pojedinačno si priuštiti nešto lijepo u ovim turobnim vremenima, osvijestiti se da je čovjek i ranije bio suočen sa sličnim i težim situacijama, a da je usprkos tome stvarao i ostavljao baštinsku elementarnost današnjim Koprivničancima.
Ove godine pripremate zaista raznovrsan izložbeni program. Što je u planu?
– Nakon Darka Marića i Noći muzeja okrećemo se prvoj izložbi u Koprivnici o rezultatima podvodne arheologije kod otoka Murtera pod nazivom ‘Brodolom Mijoka’. Potom ide naš do sada nedovoljno predstavljen scenograf Drago Turina (1943. – 2020.), priče o obiteljskim albumima i fotografijama Gabrijele Mikšić u 19. stoljeću i povijest mode u Podravini kroz bluzu kao lajtmotiv zadnjih 150 godina. Kraj ljeta rezerviran je za Ivana Andrašića uz 50 godina stvaralaštva, a jesen započinje novim izdanjem Drava Art Biennale. Uz Dan Grada Koprivnice realizirat će se kompleksna muzejska izložba ‘Tu na srcu mom’ o zemlji kao materijalu s različitim razdvojbama značenja, a krajem godine osvrnut ćemo se na Miroslava Krležu povodom 30. godišnjice smrti čime ćemo, nastavno na nagrađivan Gregurov ‘Vošicki’ kritički interpretirati njegov odnos od 1919. do 1973./74.(?) godine prema Koprivnici, književnicima i književnosti, umjetnicima i umjetnosti, gospodarstvenicima i arealima Podravine i Prigorja. Eto, tih 10-ak izložbi ove godine različita su sadržaja i opsega, svaka pojedina okrenuta određenoj tematici bit će namijenjena raznolikoj publici, tražeći svoje korisnike u vrijeme kada će kulturni sadržaji biti izlaz iz (ne)normalne situacije u kojoj se nalazimo posljednjih godinu dana.
Mislite li da će se način na koji ćemo u budućnosti konzumirati kulturni sadržaj potpuno promijeniti? Hoćemo li ga morati osmisliti ispočetka?
– Kako će se konzumirati kultura? Na to nemamo niti ćemo u skorije vrijeme imati jednoznačan odgovor. Već ovim posljednjim pandemijskim ograničenjima uvidjelo se da prelazak na virtualni oblik konzumacije kulture nije rješenje, odnosno da se njime predmet i priča proistekli iz ostavštine naših predaka minorizira, ne cijeni, što posljedično dovodi do otuđenja od svoje geneze i u konačnici svog bitka. I gdje smo i što smo tada?
Svjedočimo svojevrsnoj pojavi ‘online kulture’, konzumiranju kulturnog sadržaja preko interneta. Doživljavanje umjetnosti dosad je bilo živo, društveno i prije svega opipljivo, interaktivno iskustvo, neka vrsta nadgradnje na banalnost svakodnevice.
– Dio kulturnih događaja i svečanosti poput otvorenja izložbi nikada nisu prioritetno služila za upoznavanje opusa pojedinog umjetnika ili educiranje o određenim povijesnim temama. To se radi nakon otvorenja, svjedoci smo tako brojnih pojedinačnih dolazaka naših posjetitelja koji dolaze ciljano, opušteni i željni obogaćenja duha i znanja, zadržavaju se i koračaju izložbenim dvoranama, sami i u tišini. Kulturna nadogradnja je čini mi se upravo u pojavi društvenosti, druženju i razmjeni mišljenja, vidjeti i biti viđen, više-osjetilno doživjeti konzumente u prostoru određene ‘kulture’. Neki će tamo doći radi PR-a, neki radi odgovornosti prema temi ili autoru, mnogi radi nekoliko razmijenjenih riječi i neverbalnih kontakata.
Može li internet to zamijeniti?
– To je nezamjenjivo internetom i drugim asocijalnim digitalnim sadržajima. Osobno kada pogledam primjerice Večenajevu ‘Nevinu dečicu’ u virtualnom obliku zadržim se kod nje najviše do dvije hladne sekunde, a uživo me ipak obuzme neki osjećaj, povezanost, intriga, pogled mi leti preko kolorita do tema i traženja skrivenih poruka tipa ‘kaj je slikar štel reći’, što se protegne i na vrijeme kada se udaljim od umjetnine po odlasku iz prostora galerije.
Danas se održava predstavljanje publikacije ‘Umjetnost u zajednici’, projekta koji preispituje nasljeđe grupe Zemlja i formiranje tzv. Hlebinske škole. Hoće li prostor Koprivničko-križevačke županije time dobiti neko novo mjesto u povijesti hrvatske umjetnosti?
– Predstavljanjem publikacije i projekta zasigurno se neće dogoditi ništa spektakularno, ali je svaki takav projekt pomak i doprinos u revalorizaciji nasljeđa i bogatstva koje imamo i koje vrijednosti još uvijek svi zajedno nismo dovoljno svjesni. Podravci su uvijek bili inovativni, no trebali su vanjski podražaj, nekad je to bio Hegedušić ili Mangelos, danas možda naši prijatelji na ovom projektu.
Može li današnji suvremeni kontekst dovesti do formiranja nekih sličnih škola i pokreta ili se takav koncept zbog ‘raspršenosti’ digitalnih medija također raspršio?
– Mislim da ne može, kao što se ne može dogoditi novi Picasso ili se roditi novi Messi. Sve je to stvar konteksta vremena i spleta tada nastalih okolnosti. Ponekad se znamo zavarati kako su nam digitalni mediji poput društvenih mreža saveznici u širenju kulturne riječi, a umnogome je zapravo riječ o postupnom kontraefektu koji će ostaviti određene posljedice na osobnom poznavanju i, što je još važnije, (samo)vrednovanju naše kulturne baštine. I mi muzealci pribjegavamo takvim metodama, koristimo medije da bi najširu javnost upoznali s nekim važnim dijelovima njihove povijesti jer je društvo u cjelini usmjereno ka takvom konzumiranju najrazličitijih ponuđenih sadržaja.
Započeo je projekt reVITAlize kojim će se, osim brendiranja vinskog folklora, obnoviti i podrum Muzeja. Kad kreću radovi, što se očekuje?
– Građevinski radovi sanacije na zgradi kreću ovih dana, izvođač je uveden u posao i izgledno je da će sve proći u najboljem redu, onako kako i je planirano. U konačnici očekujemo stvaranje nove kulturno-turističke atrakcije, sadržaja koji će primjereno predstaviti povijesnu važnost sakralnosti i vinogradarstva za Koprivnicu i Podravinu, ali na jedan suvremeno muzeološki prihvatljiv način. Uz to, važno je i da se najniži dijelovi (temelji) zgrade zaštite od vanjskih utjecaja, u najvećoj mjeri spriječi prodor i širenje kapilarne vlage, a što je višedesetljetni problem zgrade od kad je Muzej u njoj našao svoju stalnu adresu prije pola stoljeća.
Što je s obnovom kuće Malančec?
– Ona je nakon nekoliko godina investiranja dovedena u stanje statičke, građevinske i hidroizolacijske stabilnosti što znači da može čekati neki natječaj za sufinanciranje, a do tada će nam prioriteti biti muzejski objekti kojima je obnova hitnija: Muzej, Galerija i Esterova 19.
Jedno se vrijeme pričalo i o ‘muzejskom trgu’…
– Nije se niti prestalo. Podsjetit ću da Muzejski trg nije samo prostor između gore spomenutih objekata, već cjelovita pomno osmišljena reurbanizacija tog dijela središta Koprivnice. Svaki mali pomak poput aktualnih navedenih radova na Muzeju u sklopu projekta reVITAlize ili otvorenja zbirke i knjižnice Franjevačkog samostana prošle jeseni je mali pomak u njegovoj realizaciji.
Otvorili ste natječaj za Drava Art Biennale ’21 naziva ‘Ne/vidljiva voda’ koji polako postaje jedan od centralnih kulturnih događaja u Koprivnici. Što očekujete ove godine i na koji je način natječaj aktualiziran?
– DAB je postao tradicionalna manifestacija prepoznata među hrvatskim umjetnicima, a čije se gostovanje sve više predbilježuje u respektabilnim muzejsko-galerijskim ustanovama sjeverne Hrvatske. Do kraja svibnja je objavljen javni poziv za dostavu umjetničkih radova, a putem kojeg će autori i stručni žiri odrediti kakvo će nam ovogodišnje izdanje izgledati. Spomenut ću samo da je voda vidljiva ili nevidljiva oduvijek bila važan faktor u balansiranosti psihofizičkog i socijalnog stanja pojedinca i društva, na što će se novi DAB posebno osvrnuti.
