Branko Funtek iz Male Rasinjice poseban je čovjek. Sa 60 godina na leđima pršti od veselja, dobrog raspoloženja i tople energije. Kako za sebe kaže, hrabrosti mu nikad nije nedostajalo i ne zna za pojam dosade. Nekad je radio u Podravki i drugim velikim sustavima prehrambene industrije i iz prve ruke vidio što industrija radi hrani, kako ona ispada, pa je zahvalan što tamo više ne radi i ne gleda te stvari.
Stare žitarice
– Hrana je sve lošija i ljudi sve bolesniji pa sam se odlučio posložiti imanje i krenuti u ekološku proizvodnju žitarica. To mi je daleko najjednostavnije raditi, nema previše posla, a opet žitarice su svakodnevna hrana, kako se kaže – kruh naš svagdašnji – govori nam Branko. Dvadesetak godina je u tom poslu, bavi se ekološkom proizvodnjom starih žitarica, raži, heljde i pira, od čega radi brašno koje se melje na kameni mlin. Ima oko 14 hektara zemlje i zemljišta su mu fino posložena, na brežuljcima i okružena šumom, što je savršeno jer nema zagađivača. Ljudi mu ne vjeruju kad kaže da ne šprica ni sa čim.
– Danas žitarice ne traže skoro nikakvu posebnu pažnju. Nažalost, hibridizacijom sjemena stvorena je situacija da morate špricati. Kod nas su bile brojne analize, pesticida nema u tragovima, jedino što dođe zrakom. Imam svoj poseban pristup i ja sam sam sebi najveća kontrola – kaže. U proizvodnji koristi vlastito sjeme starinskih sorti koje je godinama, a dio roga čuva za neke nove sezone i generacije.
Supruga mu nije za taj posao, već mu pomažu sin i majka koja s 80 godina uživa na imanju. Kaže Branko kako mlađe generacije većinom nemaju baš osjećaj za bilo što prirodno. Smatra da je prosječni sistem obrazovanja napravio puno štete. Sjeća se svojih djedova i baka koji nikad nisu bili bolesni, a hranili su se isključivo domaćom hranom. Kako vrijeme ide, sve postaje puno emulgatora i svega zla za ljudsko zdravlje.
– Zašto izmišljati tople vode? Idemo probati oživjeti način na koji su to radili naši stari. Raž, heljda i pir su prastare sorte, ljudi su nekada jeli te kaše i nije bilo problema sa zdravljem. Volio bih uzgajati i proso, Pirovo brašno ima duplo više bjelančevina u odnosu na hibridne žitarice. Meni jedan kruh s pirovim brašnom težak kilogram traje po 10 dana – priča Funtek.
Ime njegova OPG-a je Usamljena golubica. Posebno i upečatljivo, rekli bi.
– Kad sam nakon rata krenuo s ekološkim pristupom, bio sam osamljen u tome. Kucao sam po vratima ministarstava i nisam naišao na razumijevanje. Pitao sam se tko je pao s Marsa, oni ili ja? Krenuo sam sasvim sam u cijelu priču – prisjeća se.
Ime je morao odabrati na brzinu, u sekundi, na šalteru savjetodavne službe, ali s njime je jako zadovoljan jer simbolizira usamljeni primjer. Ipak, to se mijenja, ljudi sve više uviđaju važnost ishrane.
– Hrana bi trebala biti lijek – kaže. Kameni mlin kojim melju brašno dali su napraviti u Austriji, srećom dobili su bespovratni novac iz fondova. Dotad mu je jedan čovjek radio uslužno, što mu je bilo dosta skupo i daleko. Osim mlina, ima i stroj za čišćenje pira, selekciju žita po klasama, ljuštilicu su sami napravili, razvili su priču u svojim pogonima.
Godišnje bi mogli proizvesti do 10 tona brašna, a najviše ga radi po narudžbi. Pirovo brašno je najpopularnije jer je najhranjivija i najprobavljivija žitarica. Zovu ju i divlja pšenica. S druge strane, raž se najmanje traži, ona je najteže probavljiva, no ima zanimljiva nutritivna svojstva. Raž koristi i za pokrovne usjeve po polju. Zanimljivo, Branko već dvije, tri godine ne koristi plug u obradi tla. Intenzivna proizvodnja gdje se tlo puno okreće i usitnjava degradira tlo i uništava humus.
Svoje proizvode plasira po Istri, tamo je ekološka tržnica, a puno pirovog brašna odlazi na Jadran, na krajnji jug. Tamo šalje poštom, dok ljudima iz bližih krajeva dostavi na kućni prag. Najpopularnija pakiranja su ona od pet kilograma, rijetki traže više. Na pitanje planira li širenje proizvodnje odgovara da je to pitanje zamka. Kad bi planirao proširenje, smatra da bi mu patila kvaliteta.
Kvaliteta umjesto količine
– Nastojim podići kvalitetu, ne količinu. Ja sam praktično sam u svemu tome, ljudi se čude, ja nisam nikad umoran. radim po cijele dane. San mi je spojiti sjever i jug kroz turističku i prehrambenu priču – priča Branko.
Iz njegovih riječi dobiva se dojam kako je on jedan od pionira ekološke proizvodnje u Lijepoj našoj, a posebno mu je drago kad dođe na eko skupove pa ga istaknuo kao primjer, jer je razmišljao ekološki kad nitko o tome nije govorio. Branko tu ne staje, stalno traži nove izazove, a kad ima vremena bavi se i voćnjakom od 2,5 hektara gdje ima jabuke, lijeske, kruške, aroniju, ali i staro voće. Ako vas put odvede u Malu Rasinjicu, svratite kod Branka, dočekat će vas kao da ste njegovi.
