Dom za sjećanje

Prije dva-tri mjeseca hodao sam od željezničke stanice prema gradu za grupom osmoškolaca koji su iz nekog, pretpostavljam ličkog mjesta, dospjeli u Koprivnicu na sportsko takmičenje. Dolazeći do Basaričekove ulice jedan od njih je, očito iznenađen količinom ruina na koje nailaze, spontano uzviknuo: ‘Ovdje je, izgleda, rat dulje trajao nego kod nas!’, na što mu je drugi, važno i ozbiljno, odgovorio: ‘Nemaš pojma, ovdje rata uopće nije bilo!’ Nasmijao sam se tom dječjem nadmudrivanju, shvativši da je njihova percepcija grada obilježena iskustvom ratnih ruševina u vlastitoj sredini i da onih nekoliko primjera (polu)razrušenih objekata na koje su odjednom naišli (‘vječna’ ruina kuće Flatz, ruševine tzv. Gažijeve kuće te slika napuštenog i devastiranog objekta bivšega Dječjeg doma) doista mogu upućivati na pretpostavljene i logične razloge takvoga stanja.


Sjetio sam se toga uličnoga prizora i neki dan, prolazeći ponovno kraj objekta nekadašnjeg doma za nezbrinutu djecu, ali zapazivši u blizini i osmrtnicu njegovom bivšem dugogodišnjem ravnatelju Peri Sokoloviću. Ovo, međutim, nije nekrolog, nije ni tekst o ruševinama grada, ono je tek podsjećanje na to kako se u našem društvu neke stvari lako zaboravljaju, kako se čine pogrešne odluke, kako se eksperimentira sa živim ljudima i kako politički voluntarizam ne haje za opću dobrobit nego za pojedinačne interese stranke, ministarstva ili kakvog važnog moderatora naših života.

Dječji dom u Koprivnici nekada je bio uzor-dom u svakom pogledu. Možda je moj dojam bio i jest površan i ishitren, zastrt maglama vremena, ali bi ga htio osnažiti na primjeru manifestacije koja se u Domu odvijala tijekom osamdesetih godina, a zvala se, dosta pretenciozno, ‘Djeca, stvaralaštvo i vizualna kultura’. Zgrada Doma u ono je vrijeme bila solidno uređena, njezini su temelji bili na čvrstome tlu, a institucija je stvarno i simbolički predstavljala kuću, dom za nezbrinutu i ostavljenu djecu, za nesretnike koji nisu osjetili toplinu vlastitoga obiteljskog ambijenta nego su sretniji život morali tražiti u privremenom i domskom prostoru. U atmosferi koja je bila topla, koliko se topline može postići u umjetnome ambijentu i sa ‘zamjenskim’ roditeljem, održavanje manifestacije nimalo se nije činilo kao izmišljeni, napuhani, piarovski događaj kojim bi se mahalo pred medijima, društvenom zajednicom i političarima. Mada život u domu sigurno nije bio idealan, prividna harmonija vjerojatno je prikrivala osobne nesreće, tugu i jad štićenika, no sjećanja su takva da pamtimo atmosferu otvorenosti, druženja, dinamične svakodnevice, sklada zajedničkog života.

Osjećaj da ta djeca ondje imaju sigurnost, da su okruženi pažnjom i da komoditet ne grade silom, lažnim osmijesima i forsiranim zajedništvom vjerujem da su osjetili (i željeli i sami pridonijeti) svi sudionici manifestacija Djeca i vizualno stvaralaštvo. A njih je u nekoliko godina postojanja likovne kolonije bio doista impozantni broj; ne postoji ni jedno relevantno umjetničko ime s našega područja koje nije barem na jedan dan posjetilo Dom i ostavilo neki svoj rad, a mnogi od sudionika, posebno oni izvan Koprivnice, boravili su ondje i po nekoliko dana.

Likovna kolonija koju je, po uzoru na čuveni karlovački ZILIK, inicirao Petar Sokolović i koja se odvijala kroz čvrstu suradnju s Muzejom grada Koprivnice, tako je ugostila Ivana Generalića, Željka Hegedušića, Francinu Dolenca, Atača, Tišljara, Sunčanicu Tuk, Molnara, Baričevića, Mucka, Turkovića, Lončarića, Kovačića, Večenaja, Gažija, Josipa Generalića, Fluksija, Andrašića, Lackovića, Mehkeka i mnoge druge autore. Riječ je o impozantnoj galeriji slika, skulptura i grafika, koja je nekada resila službene, radne i stambene prostore Doma: gdje su ti radovi sada nije mi poznato. Znam tek da se stalnim premještavanjem, eksperimentiranjem i sudskom odlukom o vraćanju zgrade prvotnim vlasnicima poremetio rad, izgubio smisao domskog života i da je velebni prostor nekadašnjeg Doma već godinama ostavljen da propada.


Svojedobnim ‘istjerivanjem’ djece samo zato da se pokaže kako je ‘pravda zadovoljena’ učinjena je dvostruka šteta: djeca su izgubila prostor, a sadašnji vlasnici dobili su objekt koji sami nikada neće moći staviti u funkciju. Ne pratim sudbinu današnje generacije ‘domske djece’ niti sam upućen u nove paradigme: navodno je princip ‘inkluzije’ dominantan, a borba za europska sredstva najvažniji zadatak. Neka im je sa srećom.

Vezani članci

Najčitanije