Dr. Plenkimilanović ili: Kako sam se prestao brinuti i naučio voljeti Hrvatsku

U srijedu je u Kinu Velebit, a u sklopu revije filmova Stanleya Kubricka prikazan film Dr. Strangelove or: How I Stopped Worrying and Learned to Love the Bomb. Ukratko i ponešto banalizirano, film je to koji parodira napete američko-ruske odnose u vrijeme Hladnog rata, a zbog niza nesporazuma i krajnje nesposobnosti svih uključenih, sve završava potpunim nuklearnim uništenjem Zemlje. Iako film nosi oznaku komedije, u današnje vrijeme ukrajinsko-ruskog rata takav nam scenarij nije nimalo smiješan, no istodobno nas niti pretjerano ne uznemiruje jer nam je u svijetu u kojem nas svakodnevno uvjeravaju da na obzoru nema ali baš niti tračka svjetlosti, sasvim svejedno hoćemo li izumrijeti danas ili za tjedan dana. Film je to prepun posve bizarnih likova na visokim dužnosničkim pozicijama koji su svi odreda i s oproštenjem, potpuni idioti i čiji idiotluk na kraju i dovodi do ‘uništenja svih životinja i biljaka na planeti’. Tako imamo generala Jacka Rippera koji se toliko boji komunista i njihovog utjecaja na uništenje svega američkog da silazi s uma, naređuje neopozivi nuklearni napad na Rusiju, zaključa se u svoj ured u vojnoj bazi i na kraju skonča od vlastite ruke; generala Turgidsona kojem je 20 milijuna žrtava prihvatljivo, ako to znači 200 milijuna žrtava s druge strane i pobjedu Amerike, kapetana Lionela Mandrakes kao posljednjeg razumnog čovjeka u zemlji kojeg nitko ne doživljava, predsjednika SAD-a Merkina Muffleya koji većinu vremena provodi na telefonu sa sovjetskim premijerom Kissovom u Ratnoj sobi, svadeći se oko toga kome je od njih više žao što se nalaze u situaciji u kojoj jesu, pukovnika Konga koji utjelovljuje ‘američki duh’ i predanost svojoj misiji i svom poslu po onoj poznatoj američkoj ‘Boys, no matter what, we must get the job done’ i na kraju, Dr. Strangelovea, i ne tako prikrivenog nacista u američkim redovima kojem je ideja o tome da 100 tisuća ‘izabranih’ premjesti u rudnike daleko od radijacije gdje će se razmnožavati u omjeru deset žena ne jednog muškarca toliko privlačna da ga čak ne brine niti neminovno uništenje života na Zemlji. Sve u svemu, situacija toliko apsurdna da može završiti jedino katastrofom, a mi ne možemo, a da se grohotom ne nasmijemo i zaključimo kako je tako nešto zgodno za film, ali daleko od stvarnosti za koju pak vjerujemo da je još uvijek donekle vođena zdravim razumom i kompetentnim ljudima.
Ipak, onda pogled bacimo samo na neke od hrvatskih aktualnosti u posljednjih nekoliko dana.

Tako imamo predsjednika Milanovića koji je na pitanje što misli o izvidima koje Tužiteljstvo BiH provodi zbog njegovih izjava o negiranju genocida u Srebrenici izjavio da mu ‘tužiteljstvo može puvati’. Imamo saborskog zastupnika Hrvoja Zekanovića koji je na društvenim mrežama objavio video u kojem fingira poziv na broj za hitne slučajeve 112 i traži hitnu psihijatrijsku intervenciju na Pantovčaku i još jednom predsjednika koji je otvoreno rekao da je načuo da se priča da je Zekanović pedofil, iako on takvim glasinama ne vjeruje, no da je demokracija biti slobodan pričati o tome što je tko načuo. Imamo ministra financija Marka Primorca koji je rekao kako Hrvatska ne stoji loše i nema loše izglede. Imamo zamjenika ravnatelja zadarske bolnice u kojoj je pri porodu umrla mlada 22-godišnja majka i koji kaže da se tragičan ishod nije mogao spriječiti i, još važnije, da se takve stvari događaju čak i u Njemačkoj. Imamo Zdravka Klanca, nedavno smijenjenog direktora Zrakoplovno-tehničkog centra koji će si isplatiti otpremninu veću od 100 tisuća kuna nakon što su ga maknuli jer je višestruko naštetio tvrtki u kojoj radi. I na kraju, imamo premijera Plenkovića koji se mrtav hladan hvali nekakvim brojkama i planovima dok mu zemlja sve dublje tone u kaos i koji je, usput, u strangelove ljubavnom odnosu s predsjednikom Milanovićem.

Sve u svemu, situacija toliko apsurdna da može završiti jedino katastrofom, a mi ne možemo, a da se grohotom ne nasmijemo i zaključimo kako je tako nešto zgodno za film, ali daleko od stvarnosti za koju pak vjerujemo da je još uvijek donekle vođena zdravim razumom i kompetentnim ljudima. No, to nije priča iz filma Stanleya Kubricka, nego Hrvatska stvarnost, a to su ljudi koje se drži kompetentnima i koji sjede na visokim i utjecajnim pozicijama i donose odluke koje utječu na živote svih naših građana. Ako načas zamislimo da bi neki od tih ljudi u presudnom trenutku za opstanak naše zemlje morali donositi nekakve odluke u nekakvoj ‘ratnoj sobi’ ili nečem sličnom, radnja filma ‘Dr. Strangelove’ više se uopće ne čini nemogućom, a nama ponovno postaje sasvim svejedno hoćemo li propasti danas ili za tjedan dana. Na kraju, trebali bismo se voditi upravo logikom Dr. Strangelovea kojeg propast ne brine jer se nada izabrati 100 tisuća najboljih i najzdravijih da se u omjeru deset žena na jednog muškarca razmnožavaju u rudnicima daleko od radijacije i da ponovno nasele Zemlju, osim što u našem slučaju to neće biti stotinjak tisuća ljudi u rudniku, nego stotinjak obitelji koje vladaju ovom zemljom…

Vezani članci

Najčitanije

WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com