Epilepsija je jedna od najučestalijih bolesti ili poremećaja u neurologiji koja zbog svojih karakteristika predstavlja ozbiljan medicinski i socijalni problem. Uzrok nastanka bolesti i simptomi izrazito su raznoliki. Važno je naglasiti kako oko 70 posto bolesnika tijekom života s odgovarajućim lijekom ili kombinacijom antiepileptika ima stabilnu fazu bolesti bez napadaja. Ostatak bolesnika unatoč uzimanju terapije nažalost ima napadaje s različitom frekvencijom pojavljivanja. 13. veljače obilježava se Međunarodni dan epilepsije, a dan kasnije se u Hrvatskoj obilježava Nacionalni dan oboljelih od epilepsije.
Koprivničanka Željka Jajetić Puljko (43) od svoje 15. godine bori se s epilepsijom, a u razgovoru otkriva put od postavljanja dijagnoze do danas. Inače, Željka i njena obitelj već dugi niz godina imaju svoj kozmetički salon u Koprivnici, no epilepsija, odnosno napadaji, u poslu joj, kaže, nimalo ne smetaju niti o njima i ne razmišlja.
Put do dijagnoze
– Ujutro kad bih se probudila padale su mi stvari iz ruke te su roditelji mislili da sam brzopleta i govorili mi neka se malo smirim. Kako je vrijeme prolazilo, opet se ujutro nisam mogla kontrolirati, noge su mi klecale toliko da sam morala sjesti na pod. Ruke su se tresle i stvari su mi samo ispadale s njih. U tom trenutku sam shvatila da se ipak nešto događa sa mnom i tada sam krenula na pretrage – prisjeća se Željka i dodaje kako su liječnici na prvu mislili da ima tumor na mozgu. No, nakon nekoliko pregleda i EEG-a postavljena joj je dijagnoza epilepsije s munjevitim mioklonizmima. Inače, miokloni napadaji su nagli, vrlo brzi trzaji koji se pojavljuju izolirano i zahvaćaju određenu skupinu mišića. Mogu zahvatiti i cijelo tijelo, a najčešće nema gubitka svijesti kao što je i bilo u Željkinom slučaju.
– Proces do postavljanja odgovarajuće terapije potrajao je jer su neki lijekovi odlazili s tržišta, neki su se mijenjali, a mijenjala se i količina uzimanja s obzirom na moju dob. Uvijek sam odlazila istom liječniku kojem smo vjerovali i on je u konačnici uspio pronaći lijek i doziranje za moju vrstu epilepsije – govori nam Željka i dodaje kako je ona možda dobila najblaži oblik epilepsije i zbog toga je iznimno zahvalna i sretna.
Ističe kako u početku nikome nije bilo lako, ni njoj ni njenim roditeljima koji su do trenutka saznanja prevrnuli brda i doline da njihovo dijete bude zdravo.
– U konačnici su prihvatili moju bolest kao sastavni dio života. Briga i zdrava doza straha postoji uvijek, ali su svjesni da panika i strah nikome ne čine dobro – govori i napominje kako nikada nije previše istraživala o epilepsiji, već se vodila isključivo riječima liječnika.
– Živim s epilepsijom ne čitajući tuđe priče, iskustva ni nuspojave na lijekove. Epilepsije me nikada nije sputavala i dan danas radim i živim punim plućima – ističe i dodaje da je sve ‘u glavi’ i da jakom voljom možeš itekako utjecati na svoje zdravlje.
– Poznajem mnogo ljudi koji se teško nose s ovom bolešću, ne rade i ne žive normalno. Ne znam je li im nije pogođena dobra terapija ili su se jednostavno prepustili pa što bude, a što nikako ne bih nikome preporučila – ističe i naglašava kako ništa nije i ne treba biti tako crno. Sve se može prebroditi, a najvažnije je, kaže, pozitivno gledati na život.
Željka kaže kako je kod ove bolesti terapija svakodnevna. Ona svoju pije dva puta dnevno, točnije po tabletu ujutro i navečer. Posjeti liječnicima ovise o tome koliko često se napadaji javljaju, a ona jednom godišnje odlazi na kontrolu i pretrage.
U životu se susretala s različitim preprekama, no napominje da joj je u mlađim danima najteži dio bio odlazak liječniku jer se bojala što će on dalje odlučiti i kako će njen život izgledati.
– Kada si tinejdžer, brineš jedino o tome kada ćeš izaći van i što ćeš obući i to je jedino što trebaš. Meni se u glavi stalno vrtio film da što ako ja neću smjeti izlaziti, zabavljati se i slično – priča nam Željka i dodaje kako joj je i trudnoća teško pala jer tada nije primala lijekove. U trenutku kada je rodila i primila svog sina u naručje, ruke su joj se toliko tresle da joj je gotovo ispao iz ruku. Vrlo brzo su je vratili na terapiju i od tada nema napadaje. Danas radi, vježba, pije lijekove, putuje i ne obazire se na svijet oko sebe, već živi život kako da epilepsije nema.
Za sve koji imaju dijagnosticiranu epilepsiju, preporuča da ne razmišljaju o bolesti, već da slijede naputke liječnika, odlaze redovito na kontrole i žive život.
– Epilepsija je odabrala mene, a ne ja nju. Najvažnije mi je da imam svoj unutarnji mir, da sam sretna, zadovoljna sama sa sobom i da se redovito držim urednog načina života. Mogu živjeti s epilepsijom normalno, ona je moja nevidljiva prijateljica i neprijateljica – zaključila je Željka na kraju.
