Josipa Šafara zatekli smo u dvorištu njegove kuće u Zablatju kako marljivo obrezuje i veže trsje. Ovaj 71-godišnjak živi u iznimno lošim uvjetima, a iako je prošle jeseni dobio peć i drva od koprivničkog Crvenog križa, mnogo je još problema u njegovom životu.
Josip je s novom peći i drvima zadovoljan, no njegovoj trošnoj kućici koju je još sagradio njegov djed davno je istekao rok trajanja. Statika joj je narušena do te mjere da je bilo kakve radove u njenoj unutrašnjosti riskantno izvoditi. Unutrašnjost prostorije u kojoj boravi mračna je i zagušljiva. Peć na drva koja i u ovim vrućim danima radi zrak čini nepodnošljivim. Nekada je Josip u ovoj kućici živio s roditeljima, no oni su preminuli još devedesetih godina prošlog stoljeća. Jedno je kratko vrijeme i radio, na šljunčari, ali uvjete za mirovinu nikada nije stekao. Dok je radio, ulagao je u kuću koliko je mogao, no od tada je već puno godina prošlo, a zub vremena učinio je svoje pa se dobar dio prostorija već i sam od sebe urušio. Danas preživljava s 920 kuna socijalne pomoći. Društvo mu u njegovoj kućici pravi jedino televizor. Susjedi su kaže na njega zaboravili otkako se razbolio. Šećeraš je pa svako jutro počinje šalicom kapučina, da se postavi u balans za novi dan koji je pred njim.
Ipak, neki se dan dok je pilio drva srušio zbog preniskog tlaka. Igrom slučaja tada se u njegovom dvorištu stvorila patronažna sestra pa mu je pomogla, izmjerila tlak koji je bio prenizak. Nekako se nakon toga pribrao i došao k sebi. No bez obzira na poteškoće samačkog života, on se iz svoje kućice i sa svojeg grunta neda.
– Pod je propao na nekoliko mjesta jer su ga od ispod nagrizli štakori. Nadao sam se da će mi to netko pomoći sanirati, za to bi mi trebalo otprilike 400 kilograma cementa. Majstor je bio, no nismo se na kraju ništa dogovorili. Trebali su mi zamijeniti prozore, no odustao je jer se bojao započeti posao kojeg možda ne bi mogao završiti ili još gore, koji bi prouzročili rušenje cijelog objekta – požalio se Josip.
Tolike je godine proživio u svom Zablatju da mu sada, kada je već u godinama i bolestan, ne pada na pamet ikamo seliti. Općina Legrad na raspolaganje mu daje dvije kuće u kojima bi mogao živjeti, no on jednostavno nije zainteresiran. Kuće u koje bi morao useliti modernije su izvedbe, a glavni problem „spoticanja“ Josipu su stepenice. S obzirom da mu već pragovi njegove trošne kućice predstavljaju problem kod kretanja, boji se da bi mu tamo bilo iznimno teško.
– Ovdje je kako je, ali je moje. Ne idem nikamo. Kad sam bio narušenog zdravlja boravio sam u bolnici, a onda su me smjestili u udomiteljstvo u Torčecu odakle sam nakon tjedan dana pobjegao. Nisam se tamo dobro osjećao. U dvorištu imam svoje voćke, breskve, jabuke, trešnje koje dozrijevaju jedne za drugom. Gladan nisam, s garderobom se snađem. Odnedavno me obilazi i gerontodomaćica koja mi jednom tjedno pomogne malo napraviti reda. Ne treba mi puno, a najviše bi volio kad bi mi netko pomogao s četiri vreće cementa, ja bi si sam pod uredio – poželio si je Josip koji mjesečno preživljava s 920 kuna socijalne pomoći koje potroši u trgovini na hranu i higijenske potrepštine.
Ukoliko se nađe kakva dobra duša da udovolji njegovoj želji i pomogne mu spomenutim građevinskim materijalom slobodno ga može kontaktirati na broj mobitela 098/1905-919.
