Tijekom mnogih desetljeća izlaženja, Glas Podravine i Prigorja svoje čitatelje izvještavao je o svim važnijim događanjima na području Koprivnice i Podravine. Kroz redakciju ovog glasila prošle su generacije vrsnih urednika i novinara koji su marljivim radom, svaki u svoje vrijeme, nastojali novine napraviti što sadržajnijima i zanimljivijima. Tiskane u različitim tehnikama i formatima, nakon gotovo četiri godine izlaženja u malom, Glas Podravine i Prigorja ponovo se tiska na velikom formatu. Tim povodom potražili smo bivše urednike i zamolili ih da ukratko našim čitateljima opišu tko je radio u njihovo vrijeme u Glasu te s kakvim su se problemima susretali pri uređivanju.
Rojčević i odmak od profila političkog biltena
Jovo Rojčević u Glasu je bio u tri navrata, prvi put 1960. godine prelaskom iz Studenskog lista. U Glas se počeo javljati honorarno još 1957. godine sa sportskim vijestima, a nakon zapošljavanja prati sva područja.
– U to vrijeme list se donekle odmaknuo od profila političkog biltena s objavljivanjem referata lokalnih političara te je poprimao, doduše još uvijek više u naznakama nego stvarnosti, funkciju informativnih novina čemu je najviše doprinio tadašnji glavni urednik Vinko Česi, kao i prethodnik mu Miroslav Gačić, koji su bili stalni dopisnici Vjesnika iz Koprivnice. Počelo se daleko više pratiti život običnih ljudi sa svim njihovim problemima, ali još uvijek ne u dovoljnoj i željenoj mjeri – prisjetio se Rojčević i dodao da je nakon premještaja Česija za dopisnika Vjesnika u Pulu, on sam postavljen za glavnog urednika.
Jedan od prvih poteza je, ističe, bilo zapošljavanje novinara.
– Prvi je došao Vladimir Kuzel, tada poštanski službenik, a potom, prije mog odlaska na služenje vojnog roka 1962. godine Ivo Čičin-Mašansker iz gradske rubrike Vjesnika i Vesna Švec iz Studenskog lista. Istovremeno je bila organizirana dopisnička mreža, sve od Kloštra Podravskog do Sokolovca i Legrada, pretežito angažiranjem učitelja i nastavnika iz tamošnjih škola. U to vrijeme došlo je do pripajanja lista Koprivničkoj tiskari koja se time preoblikovala u novinsko-izdavačko poduzeće što joj je donijelo određene porezne olakšice u poslovanju dok od toga list nije imao nikakve koristi – kazao je Rojčević.
Prilikom njegovog drugog dolaska (1970.-1974.) postavljen je za direktora i glavnog urednika tek formirane radne organizacije Glas Podravine u čijem je sastavu bio i Radio Koprivnica. Nova organizacija, kaže, postavljena je na principima funkcioniranja pojedinih redakcija Vjesnikove kuće te su u list uvedene stalne rubrike tako da su se novinari, u neku ruku, specijalizirali za praćenje pojedine oblasti. Za potrebe poslovanja formirane su i nove službe: komercijalna, računovodstvo i opća. Redakciju su sačinjavali, uz Kuzela, Rojčevića i Zitu Bešinić, još i novo zaposleni novinari Dragutin Feletar, Dragan Desnica, Željko Pazić, Stjepan Vadla, Dragutin Rendić, Branko Peroš i Anđela Lenhard Antolin. Uz njih je bio angažiran i određen broj stalnih honorarnih suradnika.
– Budući da su troškovi znatnije nadmašivali osigurana sredstva u proračunu tadašnje općine, dio poslovanja usmjeren je na komercijalne sportske i društvene aktivnosti. Tako su u listu na komercijalnoj osnovi objavljivane informativne stranice i prilozi za pojedine radne organizacije ili su pak izdavani i samostalni listovi kao prilozi Glasa. Organizirana je i Ljetna liga Glasa Podravine – prvo koprivničko i podravsko natjecanje u malom nogometu, zatim natjecanje mladih pjevača, tiskane su i turističke razglednice te knjižice recepata, kao i servisirani javni skupovi vlastitim razglasom – kazao je.
Sve te aktivnosti, objašnjava Rojčević, posebice novo grafičko oblikovanje i tisak na roto papiru, bogatiji sadržaj iz kojeg su nestali politički referati, zatim novouvedene ili obnovljene rubrike (crna kronika, sport, gradska, mali oglasi), čitatelji su ubrzo prepoznali.
– Prema jednom istraživanju upravo su spomenute stvari i najviše doprinijele rastu tiraže tako da su pojedini brojevi Glasa tiskani i u 12 tisuća primjeraka, što tada nije uspijevalo ni listovima u daleko većim hrvatskim gradovima i općinama – zaključio je.
Prilikom njegovog trećeg dolaska (1981.-1985.) u Glas, ponovo za direktora, list je doživio značajnije grafičke i sadržajne promjene uvođenjem novih rubrika s daleko više novinarskih priloga prilagođenih čitalačkoj populaciji.
– Redakciju su uz mene činili Kuzel, Desnica, Ivan Peterlin, Jadranka Šimek-Lakuš, Danica Vasiljević. Duško Bodinovac, Mirko Kvakarić, Stjepan Odobašić, Tomislav Boršo i Dragutin Rendić. Novinari su svakodnevno pripremali priloge i za Radio Koprivnicu koja je bila sastavni dio radne organizacije – istaknuo je Rojčević.
Čičin-Mašansker i veći značaj fotografija
Ivo Čičin-Mašansker glavni urednik postao je 1963. godine kada je imao 21 godinu.
– Prije mene urednik je bio Rojčević, a kada je otišao u vojsku, za glavnog i odgovornog urednika postavljen je Vladimir Bosančić. Kao predstavnik vlasti, Bosančić je ostao odgovornim urednikom. Nije se puno pačao u uređivanje, jer je to ipak tražilo profesionalne kvalitete. Zaposleni novinari bili su Kuzel i Švec – rekao je Čičin-Mašansker.
Prisjetio se da su novine izlazile svakoga petka na osam pa sve do 18 stranica za područje Koprivnice i Đurđevca, a otvorili su i vrata suradnji, pa su česti suradnici bili Ivo Gjerek (Podravka), Franjo Marciuš (Željeznica), Drago Bujan (Novigrad Podravski), Drago Hajster (Đelekovec), Branko Žauhar (banka), Antun Jerbić (Kloštar Podravski), Zlatko Vedriš (sport), Gerhard Ledić (Lutajući reporter VUS-a), Ivica Šef (fotografije), Marijan Gregurec (karikature).
– Svi vanjski suradnici bili su redovito i dobro honorirani. Dokaz tome je moj honorar kad sam 1959. godine priključen redakciji kao učenik sedmog razreda (danas je to treći gimnazije) kod urednika Miroslava Gačića. Mjesečno mi je uplaćivan honorar od 10 tisuća dinara minus 13 posto poreza. Dovoljno za hlače ili cipele i ručak cijeli mjesec na bonove Pod pikom, pa i za koju litru i vodu (pivo tada nije bilo popularno). O troškovima plaća, tiskanja lista i drugo, vodio je računa SSRN, čije je glasilo bio i Glas – objasnio je.
Naglasio je da su uveli ili proširili mnoge prepoznatljive rubrike (Reporter vam javlja, Pisma uredništvu) i dali veći značaj fotografijama, osobito na sportskim stranicama.
– Novine su u 1500 primjeraka tiskane u ravnom tisku (flah) u Koprivničkoj tiskari, kojoj je ranije Glas bio pridružen i bio je dio tiskare. Poslove korekture u tiskari obavljali smo sami u tiskarskoj strojarnici, a veza grafičara i novinara bila je više nego prijateljska, osobito na visećoj kuglani u dvorištu obližnje gostionice Ranogajec ili malo udaljenije Kod Đureka u Križevačkoj ili na obilježavanju izlaska svakog broja kod nedaleke gostionice mame Grahovčine (kod današnjeg Muzeja grada) – rekao je.
Dodao je da je od ranije bila ustaljena praksa da se sve stranice odmah izlažu u izlogu tiskare, gdje su građani mogli vidjeti što ih čeka na kiosku idućega dana.
– Urednik sam bio do 1. ožujka 1964. godine kada su me poslali u vojsku u Bar u Crnoj Gori. Nije mi vrag dao mira, pa sam tamo uređivao garnizonski šapirografirani list „6330 vam javlja“. Usput sam bio službeni daktilograf, igrao rukomet, trčao na vojnim atletskim natjecanjima, svirao gitaru i pjevao u bendu u Domu armije, pisao humorističke scenarije i imao 64 kilograma (34 manje nego danas). Riječju: već tada se vidjelo da ću biti iskorištavan cijeloga života – zaključio je u svom stilu Čičin-Mašansker.
Feletarovih šest mjeseci
Dragutin Feletar rekao je da „u Glasu Podravine od 23. siječnja 1970. u impresumu piše: Centar za informiranje Koprivnica, direktor, glavni i odgovorni urednik Jovo Rojčević, urednik lista Drago Feletar, urednik radio-stanice Vladimir Kuzel“.
U radni odnos, ističe, primio ga je Rojčević i to s 1. siječnja 1970. kako bi ga mijenjao, jer je on trebao ići na jednu političku profesionalnu dužnost. Dodao je da je uredništvo bilo u gradskoj vijećnici u prizemlju gdje je danas vjenčaonica i sala za prijeme, a tu se skupila udarna grupa novinara i dopisnika: Kuzel, Desnica, Vadla, Peroš, Bešenić, Rojčević, a tijekom njegovog boravka primili su i mladu i talentiranu Lenhard. Napominje da su tu još bili vjerni suradnici poput Čičin-Mašanskera, Kovača, Česija i drugih. Fotografije je obično radio Rendić, a mnogo su, kaže, koristili i slavnog koprivničkog fotografa Ivicu Šefa.
– S obzirom na to da smo novine prelamali i tiskali u knjigotisku u Koprivničkoj tiskari, a naslovi su se još uvijek „fecali“ olovno slovo po slovo, izlazili smo na 12 do 16 stranica, a za 1. maj i novu godinu na 24 stranice. Ipak, bili smo pravi informativni list, jer smo prvenstveno čitatelje informirali o svemu što se toga tjedna događalo i niti jedan važniji događaj nije preskočen. Jovo je, dakako uz podršku ostalih, imao mnogo ideja pa smo u tom polugodištu mojeg urednikovanja pokrenuli posebnu stranicu Đurđevačka kronika, zatim posebne priloge radnih organizacija Bilokalnik, Izvor i Rapid te brojne nove rubrike – objasnio je Feletar.
U svibnju 1970. pokrenuli su polemičnu rubriku Govornica Glasa Podravine, a Feletar tvrdi da je izazvala veliko zanimanje.
– Objavljivali su se zanimljivi feljtoni. Novinari i suradnici često su se družili s grafičarima, u okolnim krčmama pa i u kletima na Bilogori. Vadla i ja smo u krčmi na početku Frankopanske ulice izmislili „slavnu“ devizu naših novina: „Dobar glas se daleko čuje, a Glas Podravine još i dalje“ – kazao je Feletar koji je 1. srpnja 1970. godine otišao natrag u Čakovec.
Desnica između politike i želje čitatelja
Dragan Desnica, još jedan od urednika Glasa, podsjetio je na jednu anegdotu koja mu se dogodila kad je stupio na čelo redakcije.
– Već nakon nekoliko mjeseci na mene se okomila grupa članova mjesne organizacije SUBNOR-a Taraščice. Povod im je bio moj kritički osvrt na njihovu članicu koja je nagrađena Medaljom rada iako je već bila u mirovini 30-ak godina. Čelnik te organizacije protestirao je u Općinskom komitetu SK. Kad sam saznao o čemu je riječ, nazvao sam ga i ozlojeđen rezolutno sam mu predložio da on preuzme mjesto glavnog urednika, na što je on spustio slušalicu. Tako sam se barem donekle, riješio pritiska politike i oslonio na ono malo uređivačke slobode – ispričao je Desnica.
Dodao je da mu je, kad je stupio na mjesto glavnog i odgovornog urednika, direktor Zvonimir Kušenić, koji je stupio na tu dužnost isto kad i on, rekao da list izdaju samo na osam stranica, a na 10 te eventualno 12 samo na dane državnih praznika.
– To je, vjerujem, nezamislivo sadašnjim urednicima lokalnih tiskovina. Ako kažem da su naslovnica i nekoliko narednih stranica bile namijenjene za društveno-politička zbivanja, zatim sportske stranice i oglasi, onda nije teško zaključiti kako je malo prostora ostajalo za lepršavije i čitljivije štivo. Zato sam na jednoj od sjednica komisije za informiranje OO SSRN-a istaknuo kako politika nastoji na tome da se što više piše o aktivnostima društveno-političkih organizacija, znači nauštrb zanimljivijih napisa. U takvim situacijama urednici se zateknu u procjepu između politike i želje čitatelja – objasnio je Desnica.
Osim njega u redakciji su tada bili zaposleni novinari Peterlin, Kuzel, Boršo, Mirko Kvakarić, Senka Kovačević Žero, Jadranka Lakuš, Duško Bodinovac, Rendić, Zlatko Vedriš i Stjepan Odobašić, a suradnici su bili Božena Loborec, Česi, Čičin-Mašansker, Feletar, Mladen Pavković, Žarko Marjanović, Mirko Lukavski, Rade Milosavljević i drugi.
– Metoda rada temeljila se na dogovoru i zaključcima novinarskog kolegija održavanog četvrtkom nakon zaključenja prethodnog broja lista, naravno uz dopunske zadatke urednika. List je tiskan u Koprivničkoj tiskari, a zadnji broj koji sam uredio tiskan je u nakladi 6200 primjeraka. S obzirom na ondašnje uvjete rada u informativnim glasilima, držim da je to bila posve solidna naklada – kazao je Desnica.
Prvi broj u boji tiskan je 29. ožujka 2002. godine
Koprivnički povjesničar Dražen Ernečić navodi kako je prvi broj tjednika pod nazivom Glas Podravine izašao u petak, 21. veljače 1950. kao Predizborni bilten Narodnog fronta grada i kotara Koprivnice na četiri stranice. Od tada do danas novine izlaze svakog petka. U prvoj godini izašlo je svega jedanaest brojeva i to u veljači, ožujku, listopadu i studenom. Posljednji broj te godine objavljen je 4. studenoga i na njegovoj naslovnici po prvi su puta objavljene fotografije kao novi grafički standard. Tu povijesnu naslovnicu krasili su portreti lokalnih političara. Glavni urednik bio je Ivan Povijač, sjedište uredništva koje je imalo telefon s brojem 15 bilo je na Florijanskom trgu, a novine su se tiskale u koprivničkoj gradskoj tiskari.
– Godine 1993. tjednik dobiva novo ime Glas Podravine i Prigorja u skladu s tek usvojenim Zakonom o područjima županija, gradova i općina što se u redakcijskom osvrtu na naslovnici obrazlaže ovako „Stjecaj prilika, zbog prostorno – administrativnog preoblikovanja RH nametnuo je već otprije iskazanu potrebu sadržanoga obuhvata širega prostora na ovim stranicama.“ Koprivnica je jedan od 69 gradova u Hrvatskoj, a bivša Općina Koprivnica podijeljena je na 11 općina kojih je u Hrvatskoj ukupno 418 – kaže Ernečić.
Prvi broj u boji izašao je 29. ožujka 2002. godine. Glavni urednik bio je Duško Bodinovac, pomoćnica Snježana Omrčen – Čeko, tehnički i grafički urednik Mirko Lukavski, a predsjednik Uprave Zvonimir Kušenić. Bio je to uskršnji broj, tiskan u Glasu Slavonije na četrdeset stranica.
U sklopu repozitorija Koprivnička kulturna baština digitalizirani su brojevi Glasa Podravine i Prigorja objavljeni od 1950. do 2013. godine.
– Zbog potrebe tržišta 2014. godine Glas mijenja tradicionalni u mali format novina. Uredničku funkciju tada je obnašao Ivica Barać, a direktor je bio Željko Krušelj. Novine su tiskane u tiskari Glasa Slavonije u Osijeku. Prvi broj u malom formatu izašao je 7. ožujka na 64 stranice, a s TV Obzorom ukupno je imao 128 stranica – rekao je Ernečić.
