Udruga Žena grada Đurđevca djeluje s ciljem očuvanja, promicanja i prenošenja tradicijske kulturne baštine đurđevačkog kraja.
Povodom nedavno završenog projekta izrade bluza i poculica s karakterističnim đurđevačkim cvjetnim motivima za jedan folklorni ansambl razgovarali smo s gospođom Mirjanom Mišulin, predsjednicom Udruge, i članicom Marinom Ređep, koje su sudjelovale u realizaciji ovog vrijednog projekta.
Za početak, možete li nam ukratko predstaviti Udrugu Žena grada Đurđevca i njezin rad?
– Udruga Žena grada Đurđevca postoji već dvadesetak godina i okuplja uglavnom iste članice kroz dulje razdoblje, a bavimo se prvenstveno očuvanjem tradicijske baštine đurđevačke Podravine, ne samo u tekstilnom rukotvorstvu, našivavanju, vezenju i heklanju, što smo potvrdile i ovim projektom, već i u gastronomiji.
Koliko je, prema vašem mišljenju, važno očuvanje tekstilne tradicijske baštine za identitet lokalne zajednice?
– Naravno da je vrlo važno. Ako nitko ne prenosi tradiciju s koljena na koljeno, ona odumire i nestaje. Našivanjem i izradom bluza, koje su dio nošnje našega kraja, nastojale smo oživjeti i oplemeniti tu baštinu, ponovno je prikazati i pokazati da može živjeti i danas te smo iznimno zadovoljne i sretne zbog upita oko izrade naših proizvoda. Organizirale smo se, dogovorile i uspješno realizirale projekt.
Najveća prijetnja je nezainteresiranost
Prenosi li se znanje o vezu unutar obitelji ili se danas najčešće uči kroz radionice i organizirani rad?
– Znanje se danas rijetko prenosi unutar obitelji. Najčešće se uči kroz radionice, udruge i zajednička druženja žena koje vole takav rad, a u obiteljima je to, nažalost, vrlo rijetko. Potrebno je zainteresirati mlade, potaknuti ih da pokušaju, da uzmu iglu i konac u ruke. Možda će se jednoga dana i naši unuci sjetiti kako su njihove bake sjedile u kutu i vezle.
Što je đurđevački vez i koje su njegove glavne karakteristike?
– Karakterizira ga jednostavnost i prepoznatljiva koloristika. Đurđevačke bluze najčešće su izvezene plavom i crvenom bojom, uz dodatke zelene i žute. Dominiraju upravo plava i crvena. Motivi i boje usklađeni su s onima na poculici, osobito s ružama koje su na njoj vezane.
Koji su najčešći cvjetni motivi i imaju li simboličko značenje?
– Najčešći su motivi crvenih ruža, plavih tratinčica, sitnih bijelih ružica i potočnica. Ne možemo sa sigurnošću reći imaju li simboličko značenje, ali mogu se prilagoditi godišnjim dobima ili određenim prigodama. U tom je smislu mašti ostavljeno na volju, no temeljni elementi moraju ostati vjerni tradiciji.
Kada se sve uskladi, boje i motivi, nošnja djeluje jednostavno, ali profinjeno
Koliko je važno poštivati izvornu koloristiku i tehniku izrade?
– Smatramo da je to iznimno važno. Ako tradiciju prenosimo iz generacije u generaciju, moramo poštivati boje i oblike. Imamo stare fotografije i sačuvane primjerke prema kojima se ravnamo. Možemo ponešto prilagoditi vlastitom ukusu, ali osnovni elementi moraju ostati nepromijenjeni.
Koliko je vremena bilo potrebno za izradu bluza i poculica?
– Za izradu, šivanje i dovršavanje bilo je potrebno otprilike mjesec dana.
Koji je dio bio najzahtjevniji?
– Najzahtjevnije je bilo vezivanje ruža na poculice. Riječ je o trakama koje moraju stajati u obliku dvostruke mašne. Pričvršćuju se pribadačama, ne šivaju se, i moraju stajati uredno i skladno.
Možete li opisati izradu poculice i njezinu ulogu u tradicijskoj nošnji?
– Poculica je važan dio nošnje jer je pokrivalo za glavu, a ono što se nosi na glavi ima posebno značenje u tradicijskim nošnjama. Ruže na poculici specifične su za naš kraj i dodatno uljepšavaju nošnju. Izrada je započela prema starim, sačuvanim primjercima. Najprije je krojena i djelomično sašivena, zatim su našiveni prepoznatljivi cvjetni motivi posebnom tehnikom uvijanja konca oko igle. Nakon toga je poculica dovršena, podstavljena i ukrašena trakom, a na kraju su ruže pažljivo svezane.
Što se tiče bluza, postupak je započeo krojenjem, zatim su precrtani prikupljeni uzorci i započelo je našivavanje. Više članica sudjelovalo je u radu, svaka prema svojim mogućnostima i znanju, a završni koraci uključivali su heklanje rubova, glačanje i pripremu za predaju.
Smatrate li da postoji dovoljno interesa među mlađim generacijama za učenje tradicijskog veza?
– Nažalost, ne postoji dovoljno interesa.
Koje su, prema vašem mišljenju, najveće prijetnje očuvanju ove vrste baštine?
– Najveća prijetnja je nezainteresiranost i prekid prijenosa znanja na mlađe generacije.
Dobro je poznato da smo zaštitile Pogaču z oreji kao kulturno nematerijalno dobro đurđevačke Podravine i na to smo iznimno ponosne
Planira li Udruga nove projekte vezane uz obnovu ili rekonstrukciju narodne nošnje?
– Na gotovo svakoj radionici članice nešto našivavaju. To je dio njihova druženja i rada, a iza svakog susreta ostaje konkretan proizvod. Planiramo bluze predstaviti na manifestacijama i štandovima, ali i izraditi ih za vlastite potrebe kako bi se tradicija vidjela i nosila u zajednici.
Koju biste poruku uputile mladima o važnosti očuvanja tradicije?
– Neka ponekad uzmu iglu i konac te pokušaju napraviti barem osnovni bod. To je prvi korak. Uključite se u udruge, makar povremeno. Tako tradicija može nastaviti živjeti, ne samo u muzejima, nego u zajednici i među novim generacijama.
