Ovo je jedno moje osobno iskustvo, koje se nije desilo prvi put. Znate da se u Knjižnici održavao TEDx. Bila sam pozvana kao jedna od govornica. No, događaj se odvija na, kako ja u ljutnji kažem “tavanu” (jer taj dio je za mene i mnoge sugrađane nedostupan).
Zaposlenici Knjižnice su me ipak uključili u sudjelovanje na način da su me snimili u Udruzi. Ali ne samo mene nego su svi sudionici tog dana bili snimljeni i na događaju su izlaganja bila i putem videozapisa. To me zaista ganulo jer su stvorili uvjete da se ne osjećam diskriminirano (što bi se dogodilo da ostali sudjeluju na način da govore u živo, a ja putem video zapisa). Sve to podsjetilo me na pomalo već staro, ali itekako aktualno pitanje, ima li se osoba s invaliditetom pravo, prema Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom UN-a žaliti ako nema omogućen i prilagođen pristup nekom javnom objektu ili usluzi? Kome i kako? U Pravilniku o osiguranju pristupačnosti građevina osobama s invaliditetom određuje se kako su propisani uvjeti i način osiguranja nesmetanog pristupa osobama s invaliditetom u građevinama javne namjene te osiguranja jednostavne prilagodbe. Pravilnik o osiguranju pristupačnosti građevina osobama s invaliditetom propisuje elemente pristupačnosti: svladavanje visinskih razlika, elementi pristupačnosti neovisnog življenja. Oni se primjenjuju odabirom najpovoljnijeg rješenja u odnosu na namjenu i druge značajke građevine. Ali… onda je pojavi jedan ALI koji se osobama s teškoćama u kretanju objasni da: nema novaca da bi se sada izgradila baš ta javna ustanova u kojoj u koju bi bilo omogućen ulaz osobama s invaliditetom. Možemo li to smatrati “diskriminacijom na osnovi invaliditeta?” ili označavanje kao razlikovanje, isključivanje ili ograničavanje na osnovi invaliditeta koje ima svrhu ili učinak sprečavanja ili poništavanja priznavanja, uživanja ili korištenja svih ljudskih prava i temeljnih sloboda na socijalnom, kulturnom, društvenom i svakom drugom području, na ravnopravnoj osnovi s drugima. U Zakonu o suzbijanju diskriminacije kaže da se osigurava zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka RH, stvaraju se pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi u ovom slučaju zdravstvenog stanja invaliditeta. Nažalost, ne postoji način na koji bi se u slučaju građevina starijeg datuma izgradnje bez suglasnosti suvlasnika i bez osiguravanja potrebnih sredstva problem pristupačnosti mogao riješiti.
No, nadam se da će, kao iz malog primjera na početku, moj osobni rad i rad Udruge “Bolje sutra” mijenjati svijest u našoj lokalnoj zajednici u pozitivnom smjeru jer kontinuirano svojim radom dokazujemo da smo društveni kapital i potencijal zajednice, a ne samo osobe s invaliditetom.
