Prošlog je vikenda u AK Galeriji otvorena je samostalna izložba ‘Memogram’ Ivana Gundića. Izložba je dio diplomskog rada na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu te ujedno i njegova prva samostalna koprivnička izložba, a otvorena je svakim radnim danom od 17 do 19 sati do petka 21. svibnja.
Rad je to kojim Gundić rekonstruira, odnosno, dekonstruira prošlost vlastite obitelji i zapravo se, pojednostavljeno, bavi istraživanjem sjećanja. Korištenje obiteljskih arhiva često je u povijesti umjetničkih praksi, no Gundić postupak izokreće pa za polazište svog istraživanja izabire fotografije iz majčinog i očevog obiteljskog albuma koje prikazuju događaje o kojima on nema vlastita sjećanja, a onda te fotografije transformira i rastvara u nešto malo vječnije i trajnije od same fotografije i memorije koju implicira. Crnobijele fotografije koje prikazuju članove njegove obitelji u važnim trenucima njihova života rastapa da bi iz njih filtrirao srebro koje zatim pretvara u kovanicu od 490 mg čija je tržišna vrijednosti pet kuna.
Otvorenje izložbe privuklo je velik broj posjetitelja, a s autorom smo kratko i popričali, pokušavajući dobiti dublji uvid u njegov rad.
Završio si diplomski studij fotografije na ADU u Zagrebu, no koliko zapravo fotografije ima u tvom radu i ovoj izložbi? Na koji način pristupaš mediju fotografije?
Fotografije u ovome radu ima više nego u bilo čemu što sam do sada napravio. Cijeli rad prati proces rastapanja i uništavanja srebro želatinskih papirnatih fotografija iz obiteljskog arhiva kako bi se iz njih, kemijskim postupkom u laboratoriju, izvadilo čisto srebro i pretvorilo u malu kovanicu. Ovim radikalnim postupkom želio sam propitati samu prirodu sjećanja, odnosno ilustrirati kako se memorija upisuje u sasvim obične predmete kako bi oni nekome vrijedili puno više. Za bilježenje procesa topljenja papirnatih fotografija koristio sam više različitih tehnika: od klasičnog snimanja digitalnim fotoaparatom u sekvencama, do skeniranja i snimanja videa kako bih dodatno pojačao dojam prolaska vremena. Fotografiranje fotografija u nestajanju, to je jako puno fotografije. Osim što je rad zbog svih ovih postupaka dosta tehnološki, s druge je strane i dosta intiman jer vizuali koji čine krajnji postav izložbe prikazuju doslovno topljenje i nestajanje sjećanja na osobe i trenutke iz moje obiteljske povijesti. Nakon izložbi u Zagrebu, Osijeku i sada Koprivnici, mogu pouzdano reći da je to nešto s čim su se i gledatelji mogli lako poistovjetiti jer nam je strah od gubitka sjećanja svima zajednički. Na kraju, pred tim strahom od zaborava najčešće posežemo za fotografijom, posebno danas u digitalnom dobu kada je ona lako dostupna. Veliki dio rada dotiče se samog medija fotografije i teorijskim uporištima na kojima on počiva.
Ovaj radi zapravo se temelji na konceptualnom antipodu samoj potrebi za fotografiranjem. Nastojanje da se fotografijom zabilježe sjećanja izvrćeš u destrukciju sjećanja. Destrukcijom dolaziš do kreacije, no zašto baš u publiku srebrnog novčića koji je centralni dio izložbe?
U popratnom tekstu zagrebačkog izdanja izložbe, Bojan Krištofić je napisao da moji prikazi topljenja obiteljskih fotografija nude možda i vjerniji prikaz sjećanja, nego kada se pred nama pojavi statična, fiksna slika. Mislim da je sjećanje fluidan i uvijek dinamičan proces koji uvijek nađe načina da nam se nekako izmakne ili spontano pređe iz jednog oblika u drugi. U svakom slučaju, s konceptualne strane stvari, novčić od čistog srebra koje sam dobio topljenjem obiteljskih fotografija predstavlja vrijednost memorije koju sam žrtvovao za njegovu proizvodnju. On na tržištu, u svojoj masi srebra vrijedi približno pet kuna, no zbog dodatnog značenja koje je u njega upisano, odnosno zbog činjenice da ga sačinjava isto srebro koje je tvorilo slike na papiru, on za mene vrijedi puno više. To je novčić čija vrijednost nije monetarna, nego memorijska. Zato sam rad i nazvao ‘Memogram’, jer je to jedan gram memorije i teško da se u tom smislu može izmjeriti brojem.
Tržišna vrijednost kovanice koja je proizašla umjetničkim procesom u pozadini ove izložbe je pet kuna. Što nam to govori o značaju koji često pridajemo sebi, svoj bližnjima, vlastitom životu i obiteljskoj povijesti na koju smo često ponosni?
Mislim da je ideja koju sam uspio iskomunicirati radom to da je pojam vrijednosti potpuno relativan. To se najbolje očituje u kovanici od srebra koju bi netko drugi tko nije ja bez prevelikih patnji mogao izgubiti ili baciti, no ja ju u postavu izložbe stavljam na jastučić od baršuna pod stakleno zvono. Na takav način čuvati pet kuna srebra priziva dojam apsurda. Lijepo je cijeniti sebe, svoje bližnje i vlastiti život, no nekad nije na odmet podsjetiti se da je sve to relativno.
