Koprivničanac Ivan Indir (26) odrastao je u ‘celom svetu prestolnici’. Pohađao je OŠ Đuro Ester, pa matematičku gimnaziju Frana Galovića, nakon čega je otišao u Zagreb gdje je upisao FER, smjer računarske znanosti. Završio je preddiplomski, a palalelno se bavio elektronikom.
– Gradio sam svoje audio efekte za električnu gitaru i raskopavao razne elektroničke uređaje. Kupio bih s Hrelića neki stari radio ili dijaprojektor samo da ga doma rastavim i saznam kako radi. S vremenom se taj hobi pretvorio u jedan kućni laboratorij elektronike s osciloskopom, signalnim generatorom, napajanjem i slično… Tada sam odlučio da ću se na diplomskom prebaciti na sasvim drugi smjer, smjer elektronike. Na elektronici sam diplomirao prošle godine – kaže Ivan. Za diplomski rad dizajnirao je i napravio prototip digitalnog radio prijemnika za koji je zatim dobio i nagradu (2. mjesto) ‘Zlatko Smrkić’ od Zavoda za komunikacijske i svemirske tehnologije na FER-u. Uz diplomski je paralelno s ostatkom tima na zavodu gurao projekt FERSat. Radi se o prvom hrvatskom nanosatelitu veličine jednog kubičnog decimetra.
– Objavio sam s tim timom dva znanstvena članka na temu orijentacije i upravljanja tim satelitom jednom kada ga se lansira u svemir. Radio sam još svašta uz faks, bio sam tehničar za scensku rasvjetu, bavio se 3D printanjem, volontirao u KSET-u i BEST-u – otkriva. Nakon diplomskog krenuo je tražiti posao. Htio je raditi u svemirskoj industriji, ali svemirska je industrija u Hrvatskoj još u povojima, ako i u tome. Tim više što je razvoj elektronike jako skup posao. Štoviše, područje u kojem je Ivan diplomirao još je skuplji zanat.
– To je razlog zašto sam išao odmah tražiti posao u inozemstvu. Mlad sam i ako neću sada, tko zna kad ću, a biti će samo teže s godinama i dodatnim odgovornostima odraslog života. Nisam pravo vjerovao da ću uspjeti naći posao. Kad tražite posao vani, natječete se s ljudima koji već žive u toj državi. Svakoj firmi je puno draže zaposliti nekog domaćeg. Manje je komplikacija, znaju jezik, nema problema sa seljenjem, dodatnom papirologijom i sličnim – kaže. No unatoč svemu tome znao je da u Hrvatskoj neće naći ono što stvarno želi.
– Pošto sam bio dovoljno naivan da probam, što sam htio na kraju sam i dobio. Dobio sam posao inženjera visokofrekvencijske (RF) elektronike u norveškoj firmi Kongsberg Defense & Aerospace odjel Space Electronics. Dakle, nije bilo neke kapi koja je prelila čašu radi koje sam spakirao kofere. Vukla me želja za učenjem i mogućnost da radim na elektronici koju će jednog dana ispaliti u svemir, koja mora preživjeti trešnju raketnog boostera, radijaciju, temeperaturne promjene i općenito neprijateljske uvjete praznog prostora – priča nam Ivan. Kongsberg se pokazao kao pun pogodak. U suštini ono čime se bavi odjel u kojem radi je dizajn i izrada komunikacijske opreme (prijamnika i odašiljača) od nule, koji se montiraju na svemirske letjelice na raznoraznim svemirskim misijama. Pomoću elektronike na kojoj radi te iste letjelice komuniciraju međusobno ili sa Zemljom. Jedan jako zanimljiv projekt u kojem je sudjelovao Kongsberg Space Electronics je ground-penetrating radar koji se nalazi na NASA-inom Persercerance roveru koji je sada na Marsu. U njegovoj namjeri da napusti Hrvatsku svi su ga srdačno podržali, i prijatelji i obitelj. Kad je prolazio krugove intervjua još nisu vjerovali da će stvarno uspjeti dobiti posao.
– Obavio sam puno oproštajnih kava prije odlaska. Obitelj mi je najviše pomogla u preseljenju. Ovaj moj uspjeh podjednako je i njihov. Teško se bilo oprostiti. Tu sam tek nekoliko mjeseci – od sredine studenog 2021. godine tako da mi je rano suditi o povratku. Mogu samo reći da sam zahvalan na domovini koju imam, koja me podigla, obrazovala i da mi je tužno čuti da smo izgubili 10 posto stanovništva u zadnjem desetljeću. I ja sam nažalost dio te crne statistike – kaže on. Preko tjedna radi, vikendom ide na izlete. Norvežani su poznati po tome da imaju jako dobru ravnotežu između posla i slobodnog vremena. Odradiš svojih osam sati dnevno i ideš doma. Nema nošenja posla kući, a ne daj bože ostajanja prekovremeno, a da nije plaćeno!
– Kolegica iz Italije koju su zaposlili kad i mene imala je neugodan razgovor sa šefom koji joj je objasnio da previše radi (ostaje raditi predugo nakon radnog vremena). Dakle, Norveška je nešto sasvim drugo od ostatka svijeta. Uz to, Norveška je zemlja s najmanjim razlikama u plaći. Negativna strana toga je što je takvo stanje poticaj mladim Norvežanima da se ne zamaraju sa završavanjem fakulteta jer se pristojno može živjeti i sa srednjom stručnom spremom – ispričao nam je Ivan i otkrio da je to njemu dobro došlo jer je bilo manje konkurencije kod zapošljavanja. Njegovu radnu okolinu čine ljudi s različitih strana svijeta. Vikendom ide na izlete u prirodu, a o tome piše i na novotvorenoj stranici ‘Anegdote iz Norveške’.
– Priroda je ovdje najbolje što se od prirode može zaželjeti i Norvežani se jako trude da im takva i ostane. Na koju god stranu krenem, za 10 minuta sam na nekom šumskom puteljku, plaži s crnim pijeskom, na nekoj litici ili zaleđenom jezeru. Još uvijek pješačim, nemam auto, ali mislim da ću uskoro kupiti auto da mogu na malo dalje izlete. Zapravo, najprije bicikl – kaže. Svaki dan nakon posla nešto upiše u dnevnik/planer koji je dobio od cure Magdalene. I ona uskoro dolazi u Norvešku. Počeo je zapisivati u planer pa bi jednom tjedno iz njega izvukao najzanimljivije i to objavio na Facebook.
– To je postala rutina ponedjeljkom pa sam odlučio napraviti posebnu stranicu u tu svrhu. To je moj alat kojim si jednom tjedno posložim misli, apsolviram protekli tjedan i razmišljam kuda idem s idućim. Postovi su imali dobar odaziv pa nastavljam s pisanjem. Trudim se da to bude nešto što bi ljude moglo zanimati i neka iskustva iz kojih drugi mogu učiti, kao što je moje famozno šišanje za 600 kuna – priča Indir. Drugih želja i ciljeva zasad nema. Grad u kojem je smješten, Horten, na obali je Sjevernog mora na jugu je Norveške. Blizina mora i sam jug države znače da zima i nije tako strašna kao na sjeveru ili u unutrašnjosti. Ono što zimu čini ipak snažnijom od one u Hrvatskoj je nedostatak sunca i konstantan minus u temperaturama. Nije to neki veliki minus, -3,-4… ali je stalan. Jutarnja, dnevna i večernja temperatura često su iste ili se samo malo razlikuju.
– Nema onog da ujutro obučeš jaknu jer se smrzavaš, a do podneva je već imaš u rukama jer ti je vruće. Sve u svemu nije mi se naročito teško bilo naviknuti. Zima je žešća nego doma, ali nije strašno – kaže. Za kraj je poslao poruku svim mladim ljudima.
– Htio bih ohrabriti mlade ljude koji misle da nisu dovoljno dobri da bi se bavili nečim što žarko žele. Niste ništa lošiji niti bolji od kolega iz ostatka Europe ili SAD-a. Od početka školovanja imao sam dojam da ono što gledam na televiziji nije za mene jer sam iz male Hrvatske. Jedina razlika između vas i vaših vršnjaka u drugim zemljama je to što oni misle da mogu i zato uspijevaju. Meni to nitko nije rekao, a mogao sam se i sam ranije trgnuti. Nitko vam ništa ne duguje. Na vama je da napravite nešto iz sebe. U Hrvatskoj ili izvan nje, budite dobri ljudi, vodite primjerom i rješavajte probleme s kojima su se drugi pomirili. Per aspera ad astra – rekao je za kraj.
