Snježana Tišljarić ravnateljica je Dječjeg vrtića Leptirići iz Podravskih Sesveta te spisateljica koja već nekoliko godina novčano pomaže školovanje i život nekoliko afričkih mališana bez roditelja.
Krajem prošle godine provela je mjesec dana u Tanzaniji kako bi pomagala tamošnjim sirotištima, a kako se na put odlučila i što je sve tamo doživjela ispričala nam je sama.
– Dugi niz godina, radeći u ustanovi ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja nastojala sam povezati djecu svijeta. Još dok nije bilo interneta, a komunikacija je išla putem pisama. Moj tadašnji kolektiv i djeca vrtića povezala su se s djecom Afrike, Ecuadora, Afganistana, Canade, Rusije, Slovenije, Srbije.
Odgajati ih za vrednote jedino je moguće, ako autentičnim primjerom svjedočiš – ispričala nam je Snježana ukratko svoju misao vodilju po kojoj je i krenula na svoje misionarsko putovanje te dodala kako joj je u svemu velika podrška i pomoć bila Udruga Zdenac iz Splita.
Riječ je o neprofitnoj organizaciji civilnog društva koja svoj rad temelji na kršćanskim vrednotama. Osnovana je 2003. godine u Splitu na inicijativu časne sestre i misionarke Ljilje Lončar s ciljem da pomogne najpotrebitijima u Hrvatskoj i zemljama trećeg svijeta.
– I tu su se naši putevi spojili. Osjećala sam da je to i moj put . Cijeli moj život vjerujem da dobro mijenja svijet. Svako naše i najmanje dobro djelo prema nekome, veliko je za čovjeka kome si pomogao, koga si utješio, starog i bolesnog posjetio, zaboravljenog nazvao, bio mu svjetlo u danima kada ga možda ne vidi. Kad se osjeća zaboravljen i sam, tada je čovjeku potrebna pomoć – naglasila je Snježana dodavši da je povod njenog odlaska u misije bila velika želja za susretom s najpotrebnijima, najsiromašnijima od najsiromašnijih, braći i sestrama izvan Hrvatske.
Razgovorom smo doznali i kako Udruga Zdenac danas ima vlastite misije, ne samo u Tanzaniji, već i u Venezueli i Kubi, a u projekte je uključena i Uganda, Nigerija i Mozambik.
Na put u Tanzaniju Snježana se uputila s utemeljiteljicom Udruge Zdenac Ljiljom Lončar i Anom Ćerdić iz Splita krajem listopada prošle godine i vratila se na kraju studenog iste godine, a što je sve doživjela i vidjela nije nam mogla ni reći jer je to, kaže, posve jedan drugačiji svijet od našeg i boravkom tamo shvatila je koliko je zapravo njena misija važna i koliko ju je to ispunilo kao osobu.
– Kada dođete tamo shvatite da nije lako biti tamo.Težak je to i naporan djelotvorni svakodnevni rad koji počinje ustajanjem u 5,30 i završava u 22 sata, ali isto tako, vrijedi svake žrtve. Ljudi tamo su praznih ruku, polugoli, gladni, bosi. Svaki, ali, baš svaki gledao je unutarnjim očima i vidio ono što imamo u sebi, u svom srcu. Izvanjsko tamo nije bitno. Najbitnije, kao što kaže Mali princ, oku ostaje skriveno i samo se srcem dobro vidi. Tamo ljudi gledaju srcem i baš je zbog toga, moja polovica srca ostala tamo i svakako se tamo želim i vratiti. Nema ljepšega na ovom svijetu dok vidite osmijeh na licu malenog golog i mršavog djeteta jer iako, on nema ništa, u trenutku kada se nasmije da ti zahvali, kao da ima cijeli svijet – istaknula je Snježana dodavši kako ovo putovanje za nju nije bilo obično putovanje, već je ovdje riječ o školi života.
– Davati svoj život danas znači darovati, ne samo materijalno koliko možeš, to je darivanje svog vremena i svoje pažnje. Dati se na raspolaganje. Ostaviti sve i dati svoj život na raspolaganje potrebitima koji ti nemaju što dati za uzvrat. Kada to učiniš, postaješ bolji čovjek – naglasila je te dodala da je mnogi pitaju zašto je otišla tamo kad i ovdje ima toliko potrebitih i siromašnih.
– Ja im odgovorim jednu jedinu istinu. Da idem tamo gdje čujem da me Gospodin zove. Jučer je to bila bolesna starica u susjedstvu, maleno romsko dijete u gradu, baka Verica u Križevcima koja živi bez struje i vode, mladić koji leži na psihijatriji i nitko mu ne dolazi.
Ne tako davno, bile su to hladne ručice malenog djeteta, promrzle noge bez čarapica u kišnoj noći na Botovskom mostu i kolone izbjeglica kojima je više od paketa hrane trebao naš osmijeh i pogled pun suosjećanja. U mom srcu dugo je gorjela čežnja otići pomagati i djeci Afrike i moj se san sada ostvario. Kažu da ne možemo spasiti svijet, da ne možemo zaustaviti glad, smrt, ali možemo nastojati! Svaki dan nastojati i nikad ne prestati – zaključila je Snježana koja je nakon svoj misionarskog puta napisala knjigu Afrika u srcu: misionarski put s Udrugom Zdenac u kojoj je sve svoje misli, doživljaje i iskustva barem pokušala staviti na papir kako bi ljudi uvidjeli koliko je dobro činiti dobro.
– Mislim da bi svaki čovjek morao iskusiti život u misijama kako bi spoznao prave i jedine ispravne vrijednosti. Doživio puninu svoga života – dodaje.
