Piše: Robert Mihaljević
Ovih se dana zbog brze ceste opet prilično zagužvalo na lokalnoj političkoj sceni jer se bjelovarski krak tog fascinantnog prometnog ipsilona počeo graditi uz fanfare i visoke uzvanike, a odvojak prema Koprivnici još lijeno i samrtno drijema.
Već godinama nam obećavaju da samo što nije počela izgradnja dionice brze ceste od Križevaca do Kloštra Vojakovačkog duljine nešto više od 7 (slovima – sedam) kilometara. Jedva raspisali natječaj, pa jedva odabrali izvoditelja radova, pa onda skočile cijene nafte, čelika, betona i šodra. Pa sve i dalje stoji jer izvoditelj radova kaže da mu se ne isplati graditi cestu po cijeni koju je ponudio prije dvije godine. Traži da mu investitor, dakle Hrvatske ceste, podmiri razliku.
A političari obećavaju li obećavaju da to graditeljsko čudo, neimarski pothvat ravan asuanskoj brani, samo što nije krenulo. Pa da vas onda još jednom podsjetimo – obećavaju nam dvotračnu, dakle skoro pa običnu cestu duljine sedam kilometara. To je, kažu, prva faza, a u idućem koraku gradit će se preostala dva traka naše čuvene brze ceste. Kad će to biti, bog dragi ga znao. Kao što nitko ne zna ni kad će – i hoće li uopće – ta dva nova prometna traka doći od Kloštra Vojakovačkog do Koprivnice.
Odavno smo na ovome mjestu ustvrdili kako je Podravina svoju povijesnu priliku propustila onog časa kad nam je moćni varaždinski lobi predvođen buldožerom Ratkom Čačićem i HDZ-ovom tamošnjom elitom oteo autocestu prema Zagrebu i Budimpešti. Već tad je postalo jasno da mi autocestu, a ni modernu četverotračnu cestu koja bi spajala Zagreb i Koprivnicu nikad nećemo dobiti, Jer ona zapravo nema smisla. Kako racionalno objasniti gradnju autoceste – ili brze ceste s dva kolnika – koja bi trebala završavati na nekoj golskoj pustopoljini? S rampom i oznakom ‘dalje više nema, vratite se odakle ste došli’.
A upravo obećanja o autocesti imamo još od 2007. godine i onog igrokaza na tuđoj ledini između Vrbovca i Križevaca kojeg nam je priredio opsjenar među opsjenarima Ivo Sanader sa svojom svitom. Poslije je autocesta ipak nekako postala brza cesta, ali samo do Križevaca, a kasnije se nastavak cijelog projekta prometnuo u obećanje kako ćemo u prvoj fazi dobiti običnu dvotračnu cestu, a preostala dva traka gradit će se nekad. Dakle, nikad.
Još od 2016. godine, kad je brza cesta došla do Križevaca, naši lokalni i državni političari govorili su da nastavak dionice prema Kloštru Vojakovačkom, a kasnije i Koprivnici, samo što nije počeo. Te će krenuti 2018., pa će početi 2019., pa ziher radovi idu već 2020. godine. Potom se u cijeli igrokaz lani uključilo nekoliko resornih ministara, župan i još par lokalnih političkih galamdžija koji su na majke mi božje i svih mi svetaca obećali da će radovi ziher krenuti u rujnu. Prošle godine, da budemo jasni.
I tako je tih sedam kilometara novog asfalta s par križanja u razini i izvan razine s lokalnim cestama, što je prvotno trebalo stajati oko 300 milijuna kuna, postalo žalno sredstvo za periodična politička razračunavanja u stilu tko je kriv i koga treba objesiti. Jer danas u političke i predizborne svrhe obećavati gradnju brze ceste do Koprivnice – onako kako se to obećava već 15-godina – mogu samo potpuni politički amateri. Jer je biračima u Podravini puna ona stvar obećanja i priča o toj cesti.
Na koncu, rado ćemo još jednom preuzeti ulogu lokalnog cestovnog neprijatelja broj jedan i opet, po tko zna koji put, ustvrditi kako brza cesta do Koprivnice nema baš nikakvog gospodarskog, prostornog i zdravorazumskog smisla. Zbog količine prometa i nezainteresiranosti Mađarske za projekt, ali i činjenice da kod Ludbrega imamo komotan i blizak spoj na modernu autocestu koja Zagreb spaja s Varaždinom, Zagrebom i Budimpeštom. Nitko sretniji od nas da Koprivnica dobije modernu četverotračnu prometnicu koja će nas spojiti sa Zagrebom. Ali, ruku na srce i osjećaje na stendbaj, to se za naših života neće dogoditi.
No, zato ćemo vrlo brzo – najkasnije za par godina – dobiti modernu dvokolosiječnu prugu, u to više nema nikakve sumnje jer se naveliko gradi. Koprivnica će nakon dovršetka tog projekta, de facto, postati šire zagrebačko predgrađe. Do kolodvora u metropoli dolazit ćemo za 40-ak minuta, odnosno otprilike za jedan školski sat, udobno zavaljeni u kupeu s mislima uronjenim u idilične podravsko-prigorske krajobraze.
Što to znači za studiranje i rad u Zagrebu i Koprivnici te svakodnevne migracije mase ljudi u jednom i drugim smjeru – ne treba posebno spominjati. Da se ne govori o održivoj mobilnosti, smanjenju emisija štetnih plinova i broja prometnih nesreća. Brza cesta? Zemite si je doma, dragi Bjelovarčani.
