“Čovjek bez doma je kao ptica bez gnijezda!”. Tim riječima započeo je razgovor u manjoj skupini na jednom seminaru na kojem sam sudjelovala. Približila sam se da čujem o čemu se radi. Na seminaru su sudjelovali ljudi iz različitih krajeva nekadašnje države, pa i nekih drugih država, nama nepoznatih jer ne poznajemo dovoljno njihovu kulturu, običaje ni jezik. Različitost se isticala na svakom centimetru dvorane. U prvi tren može zbuniti toliko razlike, ali kada se polako analizira svrha te različitosti dođe se do spoznaje da je mozaik različitosti najbolje i najljepše što je svemir posložio. Rečenicu da je čovjek bez doma kao ptica bez gnijezda izgovorio je mladi čovjek, tamnoput, obučen u drugačiju odjeću i već samim time je privlačio pažnju na sebe. Zanimalo me pobliže što ga je potaklo da kaže da nema dom. Na to razmišljanje potakle su ga strahote ratova koji ljudima mijenjaju život iz korijena. Kad uspoređujem svoju zemlju s drugim uređenim zemljama nebrojeno puta me obuzme ljutnja zašto nije ovdje kao tamo. Ali kad usporedim svoju zemlju sa zemljama na jugu i istoku tada me obuzme radost i zahvalnost što imam dom i što nisam kao “ptica bez gnijezda”. Moje “gnijezdo” nije savršena ali je u njem toplina, sigurnost i ljubav. Zahvalnost za dom u kojem živim bila je neizmjerna.
