Ima tih dana, ljetnih, jesenskih, zimskih, proljetnih, ima tih dana kad osjetite tu neku sjetu. Ma sjeta je kriva riječ jer to bi značilo da razmišljate o prošlosti.
O ljudima koji su vam bili bitni, a sad više nisu kraj vas.
Ovi dani koje sam spomenula su neki, ajmo reći pekmezasti dani, dani kad bi jedan stiskavac, u tišini, riješio sve vaše nedaće. Spasio vas od umora. Spasio vas od svega.
Možda nekad davno dok sam bila mlađa, možda bi me bilo sram priznati da mi dođu takvi dani jer bi se bojala hoće li netko to shvatiti na način da sam očajna i da pošto poto želim dečka. Iako se ne sjećam takvih trenutaka neugode da to podijelim sa svojim curama ipak neću jamčiti da mi se nikad nije dogodio taj strah od neke osude.
Danas me definitivno nije strah niti sram doći i reći: ‘Ajme, samo bi da me netko zagrli, stisne i šuti i da me mazi i to je to.’
Rekla sam to neki dan prijateljici, došao je taj trenutak, taj pekmezasti dan, kada je jedino što sam osjetila fizički umor i spaljenost u mozgu i spoznaja da uskoro krećem na posao. Spoznaja da je ljeto kakti završilo jer sam obavila godišnji i vrijeme je da se vratim u stvarnost. I tako ja ležim na kauču i gledam seriju. Imam neku postfestivalsku depricu jer nisam više okružena s hrpom predragih mi ljudi. Upijam zadnje sate godišnjeg i družim se s nekim osjećajem – Baš bi da me sad netko ovako umornu i spaljenu MAZI.
Družim se s tim osjećajem cijeli dan. I onda odlučim da ću to stanje izgovoriti na glas. I izgovorim ga. I odmah je nekako lakše. Jer prijateljica me kuži. Kaže ona da je i ona imala takve dane, da su to trenutne situacije, trenutni osjećaji, koji su, baš onako kako i ja mislim, sasvim normalni i ne treba nužno značiti da smo očajni za ljubavlju ili dodirom ako kažemo da imamo pekmezast dan.
Pričam neki dan s prijateljicom i zaključimo mi da su nestali oni dani (čuj me, zvučim ko moj tata, a rekla sam si da neću tako nikad pričati) kad bi upoznao nekoga i onda bi se dopisivali neko kratko vrijeme pa bi došlo do onoga – Idemo na kavu?
Puno puta sam znala samu sebe pitati zašto si ne nađem nekoga, u vidu zanimacije i svaki put sam si dala odgovor – Neda mi se to. Neda mi se ništa na pola.
I to je živa istina i znam da nas još takvih ima.
I kad dođu takvi nekakvi dani, mazni, osjećajni, pekmezasti, treba ih samo isto prigrliti, ne treba ih se sramiti, ne treba ih potiskivati, lijepi su i oni. Dio su nas i naše osobnosti i čemu ih onda zanemarivati.
Mislite li da bi vam takvim danima bilo lakše da pokupite nekog usput?
Mislite li da bi vas to zadovoljilo?
Ja osobno mislim da možda i bi, iz nekih tuđih iskustava znam da bi, ali nikako da samu sebe natjeram na to, nikako ni da se pokušam natjerati, jer znam da bi to bilo trenutno i da ne bi htjela mijenjati “kratki trenutak sreće” za sve one trenutke koji bi slijedili, a ti trenutci ne bi, barem meni, bili nešto posebno sretni niti ispunjeni. Već bi samu sebe pitala – Jel ti ovo trebalo?
A onda bi si rekla – Vrijediš više nego što si taj tren dobila. Nikad si nemoj dozvoliti da nekome budeš na drugom mjestu ili opcija.
Zvuči djetinjasto? Staromodno? Čudno?
Možda da, ali meni ne. Ne meni niti ljudima koji me okružuju. Valjda je to jedan od faktora sretnog života – okružiti se dobrim i dragim ljudima koji u globalu imaju slična razmišljanja vašim, iako, dogodi se da su i različita, ali tako su slatke rasprave koje slijede dok nam se razmišljanja kose.
Našla sam se usred jednog razgovora u kojem sam iz prve ruke doznala kako nije teško, dapače, lako je, naći nešto sa strane, nešto polovično, ni sama kakti ne slutim kako je to lako, ali opet s druge strane, osoba koja mi je to pričala, rekla je da ne žali za time što je napravila ili radila, ali isto tako danas shvaća da to više ne želi. Isto tako shvaća da koliko god da je samu sebe uvjeravala da je sretna, u biti tada nije bila sretna. I tek sad to vidi.
Vjerujem da ima ljudi koji su ipak i u takvim polovičnim odnosima sretni. I drago mi je da jesu.
Sto ljudi, sto ćudi. Sto žena, dvjesto sisa.
Ja nisam.
Ti nisi, ti koja čitaš ovo i pronalaziš se u tome i pitaš se jesam li u pravu.
Pričam neki dan s prijateljicom i zaključimo mi da su nestali oni dani (čuj me, zvučim ko moj tata, a rekla sam si da neću tako nikad pričati) kad bi upoznao nekoga i onda bi se dopisivali neko kratko vrijeme pa bi došlo do onoga – Idemo na kavu? Idemo u kino? Idemo na bazene? Idemo na kebab? – a nakon nekoliko susreta lagano bi došlo do (jao meni kako romantično) poljupca, pa držanje za ruke, pa sjedenje na klupi u parku i upoznavanje.
Danas, nekako bi svi sve na brzinu ili bi se dopisivali mjesecima, a ništa konkretno ne bi učinili da tu osobu vide u četiri oka.
Pitam se, kako se nekome da mjesecima izdvajati svoje svakodnevno vrijeme za tipkanje, izmišljanje razloga zašto bi vam se javili i koji meme bi vam poslali, a nemaju hrabrosti pitati – Idemo na kavu?
Pa onda sami sebe uvjeravaju da su oni samo prijateljski nastrojeni i zadovolje se nečim manjim, jer lakše je ući u odnos s nekim tko nije “jako zahtjevan” nego voljeti nekoga tko te osvojio na prvu, ali ti sad nisi spreman/spremna za to jer život je pred tobom i još moraš puno toga proživjeti. I onda slijede one neke trakavice, trakavice održavanja odnosa, samo da ne bi postali stranci, a samo zato jer niste spremni tu osobu izgubiti do kraja. Pa joj dajete mrvice. A ona se kači, jer isto kao i vi, zna da ovo još nije doživjela, ali isto tako zna da ju to ne ispunjava jer zaslužuje sve, zaslužuje više od mrvica koje dobiva.
Zvuči smiješno, zvuči već stvarno poznato i puno puta izrečeno, ali nikad se nemojte zadovoljiti s manjim od onog što zaslužujete.
Moj savjet ovima koji daju mrvice – Prestanite to raditi. Budite iskreni prema sebi i prema drugima. Prestanite zavaravati sebe i drugu osobu. Razmislite što vas to toliko vuče toj osobi, a što vas to toliko priječi da tu osobu i imate u svom životu. Na pravi način. I prestanite pričati – Ti si super osoba. Ili pak – S tobom se osjećam apsolutno svoj. Ili pak nešto sasvim deseto, tako jasno, a sasvim nejasno, jer očito da vam se nekaj prebrika u glavi i ne kužite da tu nisu bezvezne rečenice.
Moj savjet ovima koji primaju mrvice – Prestanite to raditi. Prestanite pristajati na ono što ne želite samo zato da ne bi nekog izgubili iz svog života. Jasno je da vas ta osoba želi u životu, ali ako nije jasno na koji način vas želi, recite joj što vi želite i dajte se više zauzmite za sebe. Nemojte se zadovoljavati mrvicama. Ako od sedam dana u tjednu vi pet dana gruntate što je pisac htio reći, ako od sedam dana u tjednu vi pet dana niste sretna osoba, pitajte se želite li to. Pristajete li na to.
Ja se nadam da NE.
I tako sam ja ležala na svom kauču skoro pola dana i imala taj neki osjećaj, pekmezast dan i bila sam u jednu ruku i sretna što ga imam jer sam se osjetila živom. Čovjek sam. Osjećam. Ne bojim se to priznati i nadam se da se nikad neću bojati.
I želim to i vama. Da živite punim plućima. Da osjećate punim plućima. Da volite punim plućima. Da nikad ne zanemarujete svoja trenutna stanja jer su ona dio vas. Ta stanja ste vi. Tko se može nositi sa njima, taj će ostati uz vas.
Zvuči smiješno, zvuči već stvarno poznato i puno puta izrečeno, ali nikad se nemojte zadovoljiti s manjim od onog što zaslužujete.
Polovična prijateljstva, ljubavni odnosi, polovični osjećaji, ne trebaju biti dio vašeg života, ako vi to ne želite.
Niste loša osoba, niste ni sebična osoba, ako se od njih maknete.
Lijepi pozdrav svima, s vama je bila Dragana Pandža, kako je lako ili teško biti sretna osoba, čitajte i u slijedećim Draganinim dragostima već slijedećeg petka, a do tad uživajte i na valovima RGP-a.
