Bi li se trebali zadovoljiti s ljubavi koja u nama ne budi ono nešto?
Ono nešto što znamo da postoji. Ono nešto što pokreće cijeli svijet i što nas iz dana u dan potiče da se budimo s mutavim osmjehom koji je svima neobjašnjiv, a mi znamo da je ON taj koji ga potiče!
Bi li trebali nakon dugo vremena samoće pristati na nešto što od početka znamo da nije TO.
Nešto što je lijepo, ali u nama ne budi osjećaj koji je svima znan, ako ništa drugo barem iz filmova. Jer filmovi inače jesu mjerilo normalnog života. (sarkazam)
Sjećam se dok me prijateljica pitala – Zašto si ga ostavila?
Na stranu svi problemi, na stranu sve nesuglasice i na stranu sve razlike, onog trena dok sam ležala pored njega nakon mnogo godina i dok sam se osjećala kao najusamljenija osoba na svijetu, a kakti ležim pored ljubavi svog života – znala sam da to nije to koliko god da mi je to bilo teško samoj sebi priznati.
Rekla je – Daj, kaj ti misliš da je ljubav med i mlijeko, da je uvijek sve savršeno, da cvatu ruže? Pa loših trenutaka i kriza uvijek ima i uvijek će ih biti. Kaj ti misliš da je NAMA/MENI super u braku. NIJE.
Znala sam ja i znam ja da ljubav nije savršena i da neće doletjeti princ na bijelom konju ili Aladinovom tepihom i da ćemo imati kućicu u cvijeću i živjeti sretno do kraja života, kao u filmovima.
Al znala sam taj tren i znam i dalje da jednostavno nekad ne želim pristat na manje od onog kaj zaslužujem.
Više od pola godine kasnije nazvala me, sjele smo na kavu i rekla mi je – Ona tvoj rečenica, progonila me jako dugo. Nemoj misliti da si ti bila taj okidač i da si me potaknula da ga ostavim, nisi bila, ali sam ga ostavila. I sad shvaćam što si htjela reći i što si osjećala taj tren dok si mi to pričala i dok si ti njega ostavila.
Bilo je i onih normalnijih koji svoje dane nisu provodili za šankom, koji nisu opravdanja za svoje ponašanje pronalazili u teškom djetinjstvu koje su imali
Prošlo je 4 godine od kad sam sama od posljednje veze. Nisam prezahtjevna. Ne tražim savršenstvo, mislim da sam već jednom napisala da mi nije bitno ništa osim da me voli i poštuje pa makar me na biciklu il u tačkama vozio na kavu. Bitno mi je da me voli, bitno mi je da me poštuje, bitno mi je da ima cilj u životu i da zajedno sa mnom želi ostvariti ono najbolje od života što si zacrtamo.
Četiri godine kasnije, ja sam i dalje solo, bilo je tu muškaraca koji su ušli u moj život jer sam im to dala. Ponekad bila i bedasta pa pustila i one koji nisu zaslužili, ali nikad zbog tog nisam požalila. Jer sve što sam im na psihičkoj bazi dala svoje, dala sam im iskreno, a na njima je jesu li to mogli ili željeli podnijeti. Da su željeli bili bi u vezi. Nebitno koliko, ali bili bi.
Četiri godine kasnije i dalje sam solo. Solo i sretna. Bilo je i onih normalnijih koji svoje dane nisu provodili za šankom, koji nisu opravdanja za svoje ponašanje pronalazili u teškom djetinjstvu koje su imali. Tko ga nije imao?
Bilo je i tih normalnijih, ali bi li se trebala prisiliti, samu sebe natjerati da postanu moji samo zato jer sam već četiri godine sama?
Odgovor je i dalje NE.
Pitala me prijateljica nedavno – Je li probudio u tebi ono, jesu ti se vratila neka stara sjećanja ili osjećaji, jel ti srce zatitralo?
Rekla sam – NE. Dvije godine kasnije, dvije godine možda i prekasno ja ga mogu imati, ali jednostavno sad trijeznih očiju vidim da je tad to trebalo biti tako i da sad to NE TREBA biti nikako drugačije.
Zašto bi sad samu sebe trebala tjerati da nešto i bude kad to ne osjećam više?
Zato jer imam 31 godinu i vrijeme prolazi?
Zato jer možda više nitko ne dođe pa bolje da uzmem kaj se nudi nego da ostanem sama cijeli život. NE.
Koliko puta ste nešto silno željele i to niste mogle imati?
Koliko puta ste glavu razbijale i pitale se ZAŠTO JE TO TAKO I ZAŠTO NEMRE BIT ONAK KAK BI HJTELE? A očigledno je da i ON to hoće, a odupire se iz nekog razloga. Najčešće jer je imao sjeban život pa je emocionalno hendikepiran.
Slijedeći put dok se priupitate ovo CAPS LOCK pitanje, odgovorite si – DA JE TREBALO BITI, BILO BI.
Stvari su jednostavne. Uvijek.
Ali mi ljudi volimo komplikacije, mi volimo drame tu i tamo, jer inače bi bilo dosadno, kaj ne?
Bolja je drama nego monotonija. Kakti. (sarkazam)
Prirodno jesmo većinom mazohisti kojima bi bilo dosadno očito da je sve lijepo.
Zatvaraju se ljudi u sebe, vode živote kojima nisu sretni, ostaju u vezama ili brakovima koji nisu do kraja ispunjeni, pretvaraju se da su nešto što nisu, samo zato da ne bi nešto ili nekoga izgubili
Neki dan frendica mi je rekla kako bi stvarno htjela nekad u životu, uskoro, imati dva kikaća i brinuti o njima i živjeti sretan život sa svojim mužem, svojom ljubavi jer što se tiče karijere ispunila se. Glavom mi je prošlo – Bože kako je ovo lijepo čuti jer danas smo nekako svi što se tiče tih tema malo zatvoreniji. Nedo Bog da žena kaže da želi djecu, muža, obitelj, ta mora da nema nikakvih drugih ciljeva u životu nego da bude domaćica. Ne do Bog da žena kaže da bi željela dečka ili muža, ta mora da će zaskočit prvog koji joj se ponudi jer je očajnica koja prihvaća sve, a takvih se MORAMO kloniti.
Zatvaraju se ljudi u sebe, vode živote kojima nisu sretni, ostaju u vezama ili brakovima koji nisu do kraja ispunjeni, pretvaraju se da su nešto što nisu, samo zato da ne bi nešto ili nekoga izgubili.
Pitam se ja je li to život.
Pitam se ja je li to ta sreća i ispunjenje o kojoj svi pričamo, a nekako mi se čini da ga ne živimo.
Pitam se ja jesam li glupa što sam otišla jer sam se uz njega osjećala najusamljenije ikad, jer nisam bila svoja do kraja jer sam se bojala da ako se sasvim razuzdam (ono Vuco, kurve, janjetina, seks, droga, rokenrol) da me neće takvu podnijeti.
Pitam se to, tj. pitala sam se to jer sam se našla usred takvog razgovora.
Moj odgovor je i dalje bio – NE, nisi glupa. Otišla si. Otišla si na vrijeme. Bilo je teško, jebeno teško, ali bilo je i olakšavajuće.
Još uvijek mislim da ljubav nije savršena, ali mislim da je ljubav predivna i da nam treba u životu dati više sreće nego tuge ili nervoze.
Sjećam se da mi je jednom jedan iskusan i podosta star, ali prvenstveno dobar ČOVJEK rekao – Znaš kad ga voliš? Znaš kad se volite? Onda kad ga mrziš iz dna duše i htjela bi ga s ciglom opalit po glavi, ali legneš pored njega takva nadrkana (ili obratno), a slijedećeg jutra se probudiš i iz dubine svoje duše i najiskrenije kažeš „Dobro jutro ljubavi, jesi se naspavao, idemo popit kavu?“.
E vidiš, ta rečenica je meni ostala usađena. Kao mojoj prijateljici ona moja.
Toliko je savršena u svojoj nesavršenosti. Toliko je nesmislena jer dok se nekad posvađaš sa svojom ljubavi (neću reći boljom polovicom jer smo svi celi čovjek, a ne pola), dok se posvađaš sa svojom ljubavi, na mrtvo ime, nemoguće je da će za 8 sati spavanja i nekomuniciranja može sve bit predivno savršeno kao u filmovima. Jer znaš da neće. Ali ostaje ova želja. Ova želja da stvari postanu bolje. Da prošlost treba ostati prošlost, ne treba ju zanemarivati jer ako to radimo to znači da stvari ne trebaju bit bolje, ali ne treba po njoj kopati i vući prljav veš van i dizati tenzije.
Prošlost je tu da nas nauči kako u budućnosti u sličnim situacijama reagirati ili postupati i dio je nas, ali ostati u njoj i ne gledati sadašnjost ili budućnost, to je najveći problem.
Poanta?
Ne znam. Velika Gospa je i upravo sjedim za laptopom dok moja ekipa priča o komunizmu i povijesti i Ačici.
Ali.
Ajmo ovako.. neću uopće pročitat što sam sve napisala i ima li to glavu i rep već ću vam reći dvije stvari.
Volite sebe. Čim se volite iskreno odmah ćete voljeti i sve drugo oko sebe. Ne trebate znati što želite i ne trebate znati kako će vam život izgledati i kako će vam vjenčanica izgledati, ali znajte kakvu osobu želite imati kraj sebe i s kakvom osobom želite život graditi. I vjerujte mi da takva osoba postoji. Samo vjerujte. Ne morate vjerovati meni, ali vjerujte da to nešto o čemu razmišljate i to nešto što zaslužuje STVARNO I POSTOJI.
To je to. To je prvo kaj vam želim reći.
DRUGO KAJ VAM ŽELIM REĆI (FUJ CAPS LOCK. NE VIČEM BA TI VRA MA)
Ako odlučite popravljati stvari, ako odlučite trudit se da bude bolje, onda se ne osvrćite na prošlost, hodajte naprijed svjesni prošlošću, ali ne potičući je.
Poticanjem podsjećanja na greške nećete ništ postići. NIŠTA.
Ako odlučite leći u krevet mrzeći ga, a probudite se voljeći ga unatoč svemu, onda odlučite i oprostiti, a ako oprostite, onda i zaboravite.
Ako ne možete zaboraviti, nemojte ni oprostiti.
I NIKAD, ali NIKAD ne pristajte na manje od onog kaj zaslužujete.
p.s. feel free to tell me jesam li napisala nešto sa smislom ili me ovaj cep i kataba s većinom cepa šupila v glavu kak me nigdar nikaj nije šupilo ba ti vra ma.
Lijepi pozdrav svima, s vama je bila Dragana Pandža, kako je lako ili teško biti sretna osoba, čitajte i u slijedećim Draganinim dragostima već slijedećeg petka, a do tad uživajte i na valovima RGP-a.
