Jedan od temeljnih preduvjeta za uspjeh u životu je obrazovanje. Jer, znanje je moć. Moć da se znanjem stvaraju bolji uvjeti u obitelji, u zajednici, za sebe i druge. Čovjek je društveno biće. Ne može živjeti poput vuka samotnjaka. Ima potrebu pripadati i da mu pripadaju. Obitelj, prijatelji, sugrađani. Pojedinac se osjeća uspješnim kada gradi i izgradi. Što god to bilo i kako god se zvalo.
Prva saznanja o slovima i njihovim moćima dobijemo u obitelji. Dijete, igrajući se i ne shvaća što sve olovka može dok ne išara namještaj ili zidove. Tada članovi obitelji reagiraju obično kažnjavajući ga za „nedjela“. A baš je zabavno kada nespretni pokreti olovkom narišu npr. mamu koja na toj slici sliči na sve osim na mamu tj. ljudsko biće. Ta mama koja ne sliči na sebe, ponosna i sretna stavi crtež na vidno mjesto u kući kako bi svi vidjeli što dijete može. No, što kada mama ima dijete koje ne može?! Ne može držati olovku, ne može hodati, ne može reći; „Mama“. Kakvu podršku ta mama ima? Osim obitelji, a ponekad ni obitelj ne pruži podršku koja joj je neophodna. A vrijeme ide.
Surađujući sa školama i boraveći na aktivnostima u razredima u kojima ima učenika s teškoćama koji imaju pomoćnika dalo se naslutiti da „medalja ima i drugu stranu“
I to dijete stasa za polazak u vrtić. Pa u školu. Zbog teškoća djeteta i uvjeta za boravak npr. djeteta u kolicima, nema. Nema ni asistenata u vrtiću. No ipak, u školi ga ima. Preduvjet da bude ravnopravan školarac, postoji. Još ako je škola arhitektonski pristupačna, nema bojazni za uspješan start u život. Pomoć koju pruža pomoćnik u nastavi, daje djetetu osjećaj sigurnosti, samopouzdanja i ravnopravnosti. Uvijek je uz dijete kada ga zatreba.
Mnogi mališani i njihovi roditelji krenut će u novu školsku godinu sigurniji. Koliko god sigurnost, koju pruža pomoćnikova podrška bila ugodna spoznaja, ipak nešto u tome i nije dobro. Surađujući sa školama i boraveći na aktivnostima u razredima u kojima ima učenika s teškoćama koji imaju pomoćnika dalo se naslutiti da „medalja ima i drugu stranu“. Dijete se uglavnom oslanja na pomoćnika, čeka njegovu inicijativu da učini nešto, da se potrudi da dokaže da može kao i drugi. Nekako sam s tugom gledala da nema u tom djetetu borbenosti, želje da se potrudi, da pokaže da može kao i drugi učenici. Pada mi na pamet da bi dužnosnici koji donose odluke o pomoćnicima u nastavi trebali surađivati s onima koji imaju životnog iskustva, odnosno s udrugama osoba s invaliditetom. Naime, najbolje se uči kada se uči… o nama uvijek s nama.
