Naš najveći grad, kojeg ljudi ponekad zovu “metropola”, nije grad koji je svima izvor mogućnosti konzumiranja svih sadržaja koje bi metropola trebala omogućiti svim svojim građanima. Odlučila sam svoje vrijeme od nekih sat vremena provesti na sunčanom mjestu ispijajući tzv. čarobni napitak – kavu. Tek nekoliko minuta kako mi je na stolu poslužena šalica opojnog mirisa, meni najdražeg napitka, i taman što sam primila da ju prinesem ustima i ispijem okrepljujući gutljaj prekinu me glas.
Glas je zvučao umorno. Nisam odmah spazila tko je, tek sam primijetila prvo obuću koja je bila u mom vidokrugu. Reklo bi se “pohabana”, poderana. Podigla sam pogled da vidim tko mi se obratio. Preda mnom je stajao čovjek otprilike srednje dobi ali zbog odjeće i neuredne kose činio se stariji. Nisam odmah odgovorila na pozdrav samo sam ga gledala. Oči su mu bile nekako sjajne. U njima je bilo života ali i tuge. Velike tuge. Za mojim stolom bilo je mjesta i, ne znam zašto, pozvala sam ga da sjedne sa mnom za stol. Možda i on voli kavu kao i ja. Godit će mu. Prihvatio je. Razgovarali smo koju tko količinu šećera voli u kavi.
Primijetila sam da mu je ostao jedan šećer pa sam mu ispričala što svi moji poznanici čine sa šećerom koji ne iskoriste. Daruju ga za neke druge ljude. Iznenadio se da i on može nešto darovati nekom. Naime, on uvijek „žica“ od drugih. Ova mala donacija učinila ga je sretnim tog dana. Pričajući o okusu i ukusu kava nekako smo došli do toga kako se našao u „ulozi“ prosjaka i beskućnika. Imao je, radio je i vjerovao. Vjerovao jer je pošten i tako odgajan, a onda odjednom ostao bez svega. Kaže mi da bi dugo trajalo da sve objasni i pojasni zašto.
Danas je, kaže, jedan od mnogih od kojih se drugi okreću. Odavno nije ni s kim popio kavu kao čovjek za stolom. Nitko ga nije pozvao, ako prosi kao što je mene prosio, otjeraju ga. Nakon toga, zahvalivši mi, otišao je. Negdje.
Ostao mi je gorak okus kave i pitanje koliko je tanka nit da se bilo kome dogodi ovo što se dogodilo ovom neznanom čovjeku. Ljudi su u dilemi pomoći prosjacima ili ne. Na upit o tom pitanju dobijam različite odgovore, uglavnom ni da ni ne! Sve ovisi o odgoju, empatiji i savjesti pojedinca.
