[KOLUMNA] Jedan život stane u samo jedan sanduk…

Početak života započinje posebnim osjećajem radosti u obitelji u koju dođe novi član, dijete. NADA. Nastavak „loze“, ponos. Osjećaj posebno dobrog raspoloženja potakne obitelj na gradnju planova za budućnost. I tako život teče uz više ili manje životnih uspjeha. U procesu rasta i razvoja obitelj se susreće s mnogim izazovima. U jednom razdoblju života odgajaju „stari“ male, a onda dođe neka „bura i oluja“ pa se nekad ti mali pretvore u buntovnike bez razloga i odjednom proces odgoja kao da krene naopako. Mislim da nema nikoga na ovom svijetu tko se nije susreo s neodoljivom potrebom da „preodgoji“ svoje roditelje. Ja jesam. Bezbroj puta bih ih htjela modelirati po svojim pravilima. Izgraditi kao kipić od gline. Jer mladi i nadobudni, uvjereni smo da oni naši „starci“ sve rade krivo. Nemaju oni pojma što je život. Snažno vjerujemo da život počinje sad i s nama.

Nitko nas ne može pripremiti na gubitak. Odnosno smrt bliskih osoba. Posebno roditelja. Jer oni su tu. Uvijek i oduvijek

Srećom odrastanje i sazrijevanje nas dovede do spoznaje da je život počeo davno prije našeg rođenja. I da je samo roditeljsko beskrajno strpljenje za mladenačke ludosti djece dalo rezultate da nekad „picek“ postane „kokoš“. Dok konačno taj „picek“ shvati svoje pogreške dođe trenutak kada ih više nema vremena za popraviti. Jedan poziv i nema ga više. Nikad više. Više se ništa ne može izmijeniti. Životni ciklus je završio. Svijest još uvijek ne može prihvatiti činjenicu da nema osobe koja ti je dala život. Brinula kako je najbolje mogla i znala. Nitko nas ne može pripremiti na gubitak. Odnosno smrt bliskih osoba. Posebno roditelja. Jer oni su tu. Uvijek i oduvijek. Od kad smo svjesni sebe oni su tu. Nemoguće da ih neće biti. Tako sam i ja razmišljala do trenutka dok nisam stala pred sanduk u kojem je bio moj otac. Jedan život stane u samo jedan sanduk! 84 godine rada, truda za obitelj stane u jedan sanduk. I onda krenu pitanja: što sam kroz život mogla učiniti bolje? Što god mislila više neću dobiti priliku da ispravim. Vjerovala sam da će mi bar malo utjehe pružiti onaj tko je dobio ulogu da se brine za osjećaje ožalošćenih. I uz to je dobro plaćen. Kako sam se grdno prevarila. Osoba zvana „dušebrižnik“ stigao je nekoliko minuta prije ceremonije ispraćaja ne obazirući se na osobe koje su u dubokoj boli i suzama bile oko sanduka spremnog za posljednje putovanje čovjeka kojeg vole. Nikome od ožalošćenih nije pružio ruku, nikome uputio riječi pozdrava, a kamoli riječi utjehe. Nije sačekao da stari i spori stignu na misu za pokojnog. Tako je prošao i pored mene. Ispratio je nama dragog člana obitelji uz priličnu debelu naknadu za „posao“ od 30 minuta – bolje da umre selo nego običaji!! A običaji imaju cijenu. Pa tko voli nek’ izvoli. Tradicija je duga koliko i selo, a kad se živi u nekom selu ne daj Bože da se ne poštuju običaji. U našoj zemlji vlada tolika kriza, nezaposlenost, narod nema novaca… ne mogu se s tim složiti jer narod sam daje kad ga se uvjeri i stvori osjećaj strah od nevidljivih i moćnih sila.

Vezani članci

Najčitanije

WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com