Želja da sami režiramo i pišemo scenarij svog “filma” , tj. da smo autori svoga života nije nimalo manja od potrebe za hranom, vodom ili zrakom. Želja postoji ali postoji li i takva mogućnost? Postoji, no ne uvijek. Iako sadržaj ovisi samo o nama, ne možemo uvijek utjecati na događaje, pogotovo ne na one koji ne idu u našu korist.
Suputnici kroz život ponekad koriste maske da bi se predstavili u boljem svjetlu nego što jesu. Može se reći “bolje se prodati“, zadiviti druge i osigurati si bolje mjesto pod suncem. Barem jedan dan u godini moguće je biti što god je ljudskom srcu drago. Maske se stavljaju ili pak skidaju da bismo bili *ftiček* ili *zajček*, ovca ili vuk. To je prilika da si ugodimo ili razriješimo neke muke, najčešće sa samim sobom.
Isprobala sam i sama tu moć maskiranja da bih bila nešto drugo iako su mi maskiranja ostala u traumatičnom sjećanju još iz djetinjstva kada su veliki plašili male. Čine to i sada. Ako se maskiram u neko umiljato janje i ako me ne prepoznaju možda me pripreme za „ražanj“? Ako se, pak, maskiram u strašnog vuka postoji opasnost da me “lovci” stave na nišan za odstrel! Što god da sam htjela biti nisam se osjećala dobro. Odlučila sam biti JA – prepoznatljiva svima s više ili manje vrlina ili mana ali svoja. Nositi masku nije moguće dugo jer kada jednom maske padnu sve se tajne doznaju.
