U proteklih mjesec ili nešto malo više saznala sam o sebi dosta toga.
Ne znam kad će točno ljudi početi shvaćati da ono što se objavljuje na društvenim mrežama, bila to ja ili netko deseti, jednostavno ne mora biti vezano uz nas same, ne treba značiti da je to nešto naše stanje duha, srca ili uma u tom trenutku, ne treba značiti da se odnosi na nas. Ne znači ni da se posebno obraćamo nekoj osobi kroz svoje statuse, slike ili kroz razne linkove. Jednostavno ne treba značiti.
I stvarno mi nije jasno kad će to ljudi početi shvaćati. Kad će početi shvaćati da stvari nisu crno bijele.
U proteklih mjesec ili nešto malo više saznala sam o sebi dosta toga.
Kad sam objavila link na pjesmu iz filma A star is born (I’ll never love again), dobila sam nekoliko upita da jesam li dobro i tko me to tako jako rastužio i povrijedio. Ljudi moji, da me ljubav mog života (koju nemam) tako jako povrijedila i rastužila i učinila da pomislim da više nikad neću voljeti ikoga u životu, ne bi ja to objavila na fejs ni pod razno.
Kad će ljudi početi shvaćati da neki ljudi jesu otvoreni i društveni i pričljivi, ali nikad, ali nikad, svoju pravu intimu neće dijeliti šakom i kapom javno, bespućima interneta. Kad će ljudi početi shvaćati da je link na pjesmu doslovno samo link na neku pjesmu, koja nam se taj trenutak sviđa, bilo zato jer smo pogledali film pa smo još pod dojmom, bilo zato jer nam je lepo slušati Gagu, bilo zato jer jednostavno postoje neki umjetnici koji nas svojim glasom i emocijom dotaknu tako jako da smo taj tren jednostavno htjeli to podijeliti sa svijetom. Ili s 50-ak prijatelja na internetu. Kad će ljudi početi shvaćati da ne daju svi svoje emocije šakom i kapom kroz Facebook.
Onda pak kad objavim System of a down, ljudi pitaju zašto sam ljuta. Stari nisam ljuta, System je moja ljubav još iz osnovne škole i Sergej meni nabacuje osmijeh i samo osmijeh na lice, ko što nekoj curi roza torbica nabaci osmijeh na lice.
Objavila sam neki dan i oglas iz usluge za frendicu, traži jednosoban stan pa me zamolila da joj pomognem naći.
Ako tko iznajmljuje slobodno mi se javite u inbox, dat ću vam njen broj ili vi meni svoj pa će vas ona nazvati. (A možda ću vas početi opsjedati, nikad ne znate, ljudima na internetima se ne treba vjerovati)
Naravno, isti dan sam dobila puno poruka – Draga, kaj se seliš? Draga pa kaj ti nisi u svom stanu? Kaj ga prodaješ? Kam ideš? Zakaj ideš? Dobro je li ja moram preko Facebooka saznati da radiš neke promjene u životu?
I tako dalje i tako dalje!
To što sam pitala – Iznajmljuje li netko jednosoban stan? – ne znači da ga ja tražim, a da ga i tražim, oni koji trebaju znati, to će znati, to ću im reći i to ne preko fejsa. Reći ću njima.
Dakle, kad će ljudi početi shvaćati da sve što piše na tom fejsu nije direktno povezano s onima koji to pišu, nit je direktno povezano sa stanjima naših umova ili emocija u tom trenutku.
Prije nekog vremena sam objavila sliku ponija s predivnom grivom. Sliku ponija. S predivnom grivom. Nad slikom je pisalo – ovako ja izgledam kad izađem iz salona. Da, to je pisalo, na fotki na kojoj je poni.
I ja sam to objavila. Naredna tri dana ljudi su mi hvalili frizuru. Pitali me jesam li se šišala ili farbala. Rekla sam da nisam. Jer se nisam. Rekla sam da se jesam šišala, ali prije nekoliko tjedana ne prije dan ili dva i da već sad moram ponovno ići. Ali, ljudi su vidjeli sliku ponija. S pripadajućim tekstom. I počeli mi hvaliti frizuru, vjerojatno misleći da sam to objavila još u trenutku kad sam sjedila na stolici kod frizerke. Znate kaj? Nisam. Ali, fala na komplimentu. 🙂
Samo sam slučajno naletjela na sliku ponija, malog, slatkog, okruglog ponija s velikom guzom i kratkim nogama i u kombinaciji s tekstom iznad slike, zamislila sam si sebe kako se šepurim u takvoj situaciji.
Znači li to da sam taj tren bila na frizuri i odlučila obavijestiti sve o tome kaj trenutno radim u svom životu? Ne znači.
Onda kad želim svima reći da moja Jelena najbolje ikad radi svoj posao, onda ću objaviti sliku svoje predivne glave s još ljepšom frizurom i napisati da moja Jelena zna svoj posao i neka svi idu k njoj tak da se jadna rasplače od gužve koju ima jer ja joj u životu želim sve najbolje.
Neki dan sam bila u nedjeljnom uljuljanom raspoloženju i slušala sam Jessie J. Jessie J u akustičnim aranžmanima. Jer jedino to ima smisla. Originale ne preporučam. Objavila sam njenu pjesmu, zove se Queen. U roku par sati dobila sam par upita da jesam li dobro, jesam li u pms-u, je li me netko povrijedio, je li mi netko rekao nešto za moj izgled.
Isuse. Dobro sam. Nitko mi nije ništa rekao. Nitko me nije pogrešno pogledao. Nisam u pms-u. Volim se. Volim svoje tijelo. Nekad ga i ne volim. Ljudi smo. Razmemo se. Volim svoju kožu. Volim svoju kosu. Volim se. Isuse. Volim se danas. I jučer. Ne znam za sutra.
Samo sam objavila pjesmu. Pjesmu koja mi je predobra, a ne povezujem ju direktno sa sobom.
Pjesmu koja bi mogla doprijeti do neke osobe koja se sad možda ne osjeća dobro sa samom sobom pa bi joj tekst koji je Jessie J napisala i glas kojim je to otpjevala i emocija koju je prenijela, jednostavno mogao pomoći. Jer znate, glazbe liječi.
Da se razumijemo, svi ovi upiti nisu došli od strane mojih najbližih prijatelja, nisu došli ni od strane neprijatelja niti od strane apsolutnih stranaca. Nije to ni bitno. Bitno je da svi pomalo trebamo početi shvaćati obje strane medalje zvane društvene mreže.
Onako kako se prezentiramo prema van, ne treba nužno značiti da se točno tako i osjećamo, da točno tako i mislimo, da točno to sad radimo.
O onoj sreći koju vidite među ljubavnim parovima na fejsu ili instagramu neću danas pričati.
Ljubav se pokazuje na drugačije načine. Ne samo kroz fotografije nasmiješenih lica na internetu. Ali to je druga tema kao što rekoh.
Danas pričamo o ponijima i linkovima i svemu onome što ste taj trenutak odlučili podijeliti sa svima na internetu.
O statusima kojima se prezentirate van. Pazite na to.
Ja ne pazim, jer me boli briga. Ali, netko drugi misli da sam izgubila ljubav života, iako sam već masu puta rekla da sam solo – kaj s njom nije u redu? – godinama, ali netko je odlučio, tj. neki su odlučila da sam ja taj dan svijetu objavila da umirem doma od tuge jer sam izgubila onog pravog i nikad više jadna neću voljeti jer samo jednom se u životu voli, idem si žile rezati. I neka si misli to, ako želi, bilo tko.
Kažu neki da se odraslost mjeri prema broju objavljenih postova na društvenim mrežama i da su oni koji ne objavljuju ništa odrasli i ozbiljni ljudi. Ja kažem da je to sranje. Ti koji ne objavljuju su još gori od nas koji objavljujemo. Vjerujete mi. Ti prate društvene mreže više nego što mi pratimo. No i oni su tema nekog drugog teksta. O onima koji objavljuju svaki svoj korak, svaki korak svog djeteta ili psa ili nečeg četvrtog, isto imam nekaj za reći. Ako su vam dosadni kao i meni, postoji opcija unfollow ili opcija snooze ili opcija block. Nemojte svoje živce trošiti na ljude koji vas iritiraju. Pa u krajnju ruku nemojte svoje vrijeme i živce trošiti ni na mene u tom slučaju.
U svakom slučaju, slijedeći put dok pomislite da ste otkrili životnu tajnu neke osobe preko društvenih mreža, promislite još jednom jeste li u pravu.
