Nešto je vruće vani, ma nešto je ljeto vani!
Meni osobno najbolje godišnje doba. Nema stresa, nema žurbe, nema smisla ni žurit se negdje jer sve što od žurbe po ljeti dobit možeš je lokva znoja i nepotrebna znojna živčanost…. I tako ja već tjedan dana imam neki ritual u životu. Nisam jedna od onih koja uzima popodnevni spavanac pa onda dalje kroči životom odmorna, ali ako je tko proteklih tjedan dana uzimao popodnevne neplanirane spavance, zabalio barem šest jastučnica, probudio se zgužvan da ni pegla koja može peglati rajske oblake ne b’ pomogla da se izravnaš odmah, onda sam to definitivno ja.
Hodaš gradom i sretneš nekoga i taj te priupita kako si, a tebi ptičice u glavi cvrkuću, ovce ogradu preskaču, pčele cvijeće oprašuju, ne znaš što se događa u svijetu i samo odgovoriš super sam i mutavog osmijeha nastaviš hodati prema krevetu
Ne znam kaj ima čarobno u tim popodnevnim spavancima jer jedino što sam ja dobila nakon svakog buđenja je osjećaj dezorijentiranosti, osjećaj nemoći i jada jer ne znam jesam li zakasnila na posao ili ne, bezbroj upitnika nad glavom, mokar jastuk, naboranu kožu i ogromnu želju da odmah momentalno u usta stavim nešto, slatko, bilo što – a opet iz dana u dan sam htjela još toga, još spontanih spavanaca, ko droga neka me zelo.
Razmišljam si kaj sam radila proteklih dana i shvatih da sam samo radila i spavala, ništa drugo. Radila i spavala. I mislim da nemam o čemu pametnom pisati jer između rada i sna nisam uopće ni razmišljala o ničemu. Shvatih da je to u biti savršen kombo ponekad i da tako paše i da si ga svi moramo nekad priuštiti.
Ono, hodaš gradom i sretneš nekoga i taj te priupita kako si, a tebi ptičice u glavi cvrkuću, ovce ogradu preskaču, pčele cvijeće oprašuju, ne znaš što se događa u svijetu, nisi otvorila ni jedne novine, ni jedan portal i samo odgovoriš super sam i mutavog osmijeha nastaviš hodati prema doma, prema krevetu.
Počelo je nekako sve prošli petak, došla sam doma, upalila film, zaspala nakon 17 minuta, probudila se, skuhala, pojela, nastavila gledat film, zaspala, probudila se, oprala suđe, nastavila gledat film, pauzirala, rešila veš, nastavila gledati film i tako naredna 4 sata i nakon ta 4 sata shvatila sam da ne bu ništ pametno iz mene više izašlo i da bih trebala počet radit NIŠTA.
Vrhunac subotnjeg dana, nakon višesatnog ribanja stanja sa sekom bila je čaša mrzlog mlijeka u kasnim noćnim satima (devet navečer, a ja još budna) i Prince keksi, keksi mog djetinjstva. Da me mama vidjela, bila bi ponosna na mene što pijem mlijeko iz čaše, a ne šalice. S ovom sitnicom mislim da sam si napunila baterije duše za mnoge naredne dane ( postoje razne baterije, baterije duše su jako bitne za sretan život).
Predozirala sam se ljudima. Tako mi je prijateljica rekla.
“Dragana ti si se predozirala ljudima i zato si danima sama sa sobom i svojim balavim jastukom!!”
I bila je u pravu. Došlo je vrijeme da malo, na kratko stanem na loptu. I zabalim jastuk.
Shvatila sam već odavno da sami sebi moramo biti na prvom mjestu i da to nije sebično. Shvatila sam to onda kad sam na prvo mjesto stavila sve drugo samo ne sebe – posao, roditelje, prijatelje, sve samo ne sebe.
Pa zato, nastavimo sad malo u drugom tonu jer sam dosta bila njonjava u ovom prvom dijelu, ali okrenut ćemo krivnju na razmjerno nepovoljnu bioprognozu i velike vrućine.
Dok se organizam pobuni i svim silama i simptomima ti poručuje – „Stani na loptu“ – onda ne budi bedasta i ne zanemaruj to već stani na loptu. Promjeni nešto, dovedi se natrag u neki balans jer ako nećeš napravit to, stvari će samo ić na gore.
Sve što trebate znati i sve što trebate reći jest: ‘I ja sam čovjek i ja imam pravo stat malo na loptu. Odmorit, ozdravit.’ Slijedeći put to i napravite!
Kolko puta ste se vi, cure moje drage, zanemarivale? Mislile si da će proći, da ima važnijih stvari, da je važniji posao, da je važnije skuhat ručak za obitelj i pospremit kuću, dok vi malo pomalo, lagano se „gasite“ i nestaju zadnji atomi snage iz vas!?
A koliko puta ste rekle, zajebi posao ili preživit će bez mene svi, par dana, dok mi ne bude bolje, koliko puta ste rekle, kuhat će muž, dečko, mama, dok se ja samo malo odmaram?
Vjerujem da jako malo puta, kao i ja prije par godina. Trpile ste, durale ste, niste se žalile, samo ste radile i radile i svakog dana se budile u sve gorem stanju. To je utjecalo i na vašu psihu. A psiha je zajebana stvar. Pa vam je bilo još gore.
A sve što trebate znati i sve što trebate reći je – „I ja sam čovjek i ja imam pravo stat malo na loptu. Odmorit, ozdravit.“ Slijedeći put to i napravite!
Jeste li se ikad pak našle u situaciji da niste zadovoljne postojećim stanjem u vašem životu?
Vjerujem da jeste. Svi jesmo nekad.
Radije ostaneš u nekoj svojoj sigurnosti koja te ne zadovoljava. Jer čemu riskirati!?! Pa onda ostaneš i zaglaviš. Samo, na greškama se uči. Jednom možeš grešku napravit, dva puta nemoj.
I ja sam svojevremeno mislila da sam zadovoljna svojim životom. Osamostalila sam se, imam posao koji volim, pjevam u slobodno vrijeme jer to volim, imam dobre i iskrene prijatelje, malo ih je, al ih imam i ne treba mi ih više. Mogu si ponekad priuštit i ono što mi ne treba. Mogla bih sad pisati i pisati zbog čega sam sve sretna, al reći ću ukratko, zadovoljna sam onim što imam. Onim što imam i što mogu imat… Ono… zadovoljna sam. Tako sam sama sebi govorila. I onda shvatim – jesam zadovoljna sam, ali jesam li shvaćena?
Nemoj biti sebična i uvijek sebe stavljat na prvo mjesto, ali pokušaj sama shvatit kada je pravi trenutak da sebe staviš na prvo mjesto
Je li dovoljno voljeti život, ljude, posao? Jer, uvijek se u svemu tome nađe netko kome će uspjeti da se ne osjećam dobro, da se ne osjećam dobro jer sam puna života, jer sam pozitivna, jer sam zadovoljna onim kaj imam pa nemam potrebu se žalit da nešto nemam?
Ne zadovoljava.
Al znaš što ću onda napravit!?
Maknut ću se. Riskirat ću. Al maknut ću se. Okružit ću se ljudima koji su mi slični. Maknut ću se od onih koji u meni izazivaju osjećaj jada i gorčine. Pa makar to značilo da ću i napravit veliki zaokret u svom životu.
I napravila sam to. Nitko mi nije jamčio da će novo okruženje biti idilično.
Znala sam da neće.
Ali maknula sam se.
I evo me, već četvrtu godinu na valovima RGP-a i u svoj svojoj neidiličnosti ja sam zadovoljna i sretna što sam riskirala i došla tu raditi. Jer tu sam, između svih pluseva i minusa, između svih krasnih stvari i onih malo lošijih, tu sam shvaćena.
I ne žalim što sam otišla! Otišla iz sredine koju sam voljela, ali nije bila za mene.
I to i vama preporučam – Ako niste zadovoljni riješite to, pokrenite se.
Maknite se, odmorite se, zatvorite se, počastite se, jednostavno – Slijedeći put to i napravite!
Na kraju svih krajeva, u svim pogledima, sama odlučuješ o svojem životu.
Nemoj biti sebična i uvijek sebe stavljat na prvo mjesto, ali pokušaj sama shvatit kada je pravi trenutak da sebe staviš na prvo mjesto. A kad taj trenutak dođe, onda to i napravi. Nestat će sve brige taj tren, sva pitanja, promjene raspoloženje, ostat će samo osjećaj sreće jer si napravila nešto za sebe.
Nisi zbog toga loša osoba.
Nisi zbog toga sebična.
Samo si shvatila da je došao pravi trenutak kada moraš počet voljeti sebe malo više nego neke druge stvari, situacije, okruženja i ljude koja ti rade štetu.
Bokšić, cmokšić.
I lijepi pozdrav svima, s vama je bila Dragana Pandža, kako je lako ili teško biti sretna osoba, čitajte i u slijedećim Draganinim dragostima već slijedećeg petka, a do tad uživajte i na valovima RGP-a.
