[KOLUMNA] OVO SAM JA i volim se

Mislila sam da neću danas o ozbiljnim temama. Ono, srijeda je, pola 12, pijem i dalje kavu u krevetu i na godišnjem sam. Mislim da sam tri puta kretala pisati nešto i svaki put zastala nakon par redova i shvatila da ipak o tome o čem sam počela, danas ne želim. Da, ljeto je, vruće je pa će i ovo što slijedi biti prigodno za sve one koji se zbog nekog razloga ne osjećaju dobro u vlastitoj koži. Želim vam da se što prije počnete osjećati ne samo dobro već i odlično. Bez obzira na sve.

Hodam gradom nedavno, sretnem poznanicu na terasi, zastanem, pošalimo se, nastavim dalje svojim putem i krajičkom uha dopre do mene zvuk „oćeš da ti kebaba kupim“. Pogledam desno i shvatim da upravo taj zvuk ide mene. Dragane Pandže. One poznate, a tako mnogima nepoznate Dragane. Dolazi zvuk od lika, lika koji je još prije par godina odlučio, sam svojom voljom, zaključiti da ja doma tamanim bureke i kebabe i pijem 10 litri soka dnevno i mrzim samu sebe i hranom nadomještam sve, jer jedino što želim biti u životu je „debela krava“. Dolazi taj zvuk od lika kojeg sam još prije par godina blokirala na društvenim mrežama jer s takvima ne vrijedi raspravljati, takve vrijedi samo ukloniti iz života i ići dalje svojim putem. Dolazi taj zvuk od tog lika, a ja si mislim „Bože moj, kako ti se i dan danas da“.
Kako se bilo kome da ulaziti u živote nepoznatih ljudi i javno ih vrijeđati? Što to točno fali u njihovim životima da ih ova količina mržnje prema drugima čini zadovoljnijim ljudima?
Ja neću danas o tom liku koji je „oličenje zdrave osobe“.
Ja neću danas o svojim kilogramima kojih ima, nekad manje, nekad više, dugogodišnja je to borba.
Ja ću danas o pisati o osjećajima s kojima su se mnogi suočavali, o situacijama s kojima su se mnogi suočavali, zato jer su po nečemu drugačiji, zato što im je netko to i dao do znanja na jedan mrzilački način, iako ga nitko ništa nije pitao.

Nedugo nakon tri ili četiri mjeseca, dok sam došla u neku kratku fazu mirovanja, stagniranja sa svim zdravstvenim problemima, a kilogrami su ostali, sjela sam sama sa sobom, isplakala dušu i rekla si „dobro, takva si kakva si, sad si takva

Sjećam se svoje prilagodbe i lagane depre kad je kod mene sve krenulo.
Radila svaki dan, studirala, tu i tamo dok bi stigla navečer i trenirala i samo odjednom bum tras paf, padam u nesvijest, budim se dva dana kasnije i krećem ispočetka sve, ali malo umjerenije. Tri mjeseca poslije i dalje idem po pretragama, tri mjeseca poslije s konfekcijskog broja 36/38 dolazim na 44/46.
I TO NE ZBOG HRANE. NE, NE. ( Ali, mora da je do hrane, jer samo debele krave koje se prežderavaju tako izgledaju – rekli bi neki/mnogi.)
Simptomi zdravstvenih problema poput umora, glavobolje, vrtoglavice, su lagano nestajali, menstruaciji je trebalo još 5 ili 6 mjeseci da se pojavi, ja sam padala u neke čudne faze raspoloženja, točnije promjene raspoloženja, na nalete se onako stvarno iskreno gadila sama sebi i pomalo se zatvarala u sebe što definitivno na radnom mjestu na kojem sam bila nije bilo poželjno. Susretala svakodnevno stotine ljudi koji su zajedno sa mnom, onako vizualno, prolazili kroz moju transformaciju i pitali se „Što se s Draganom događa“.
Nedugo nakon tri ili četiri mjeseca, dok sam došla u neku kratku fazu mirovanja, stagniranja sa svim zdravstvenim problemima, a kilogrami su ostali, sjela sam sama sa sobom, isplakala dušu i rekla si „dobro, takva si kakva si, sad si takva, bit će bolje, bit ćeš bolje, preko noći se to neće dogoditi, ali dogodit će se, voli se i u ovoj fazi, samo se voli, ako nećeš ti, tko će.“
I dan za danom, tjedan za tjednom počela sam se voljeti. Počela sam se ponovno tako iskreno voljeti da je sve oko mene bilo ljepše nego proteklih mjeseci. Vratila sam se na staro, što se tiče psihe, pala sam na jedan tren, tko ne bi pao, dozvolila sam si da samu sebe porazim i da na jedan tren odustanem, a onda sam se probudila i zavoljela se ponovno s jednom jedinom primisli u glavi „bit će bolje, trudit ću se da bude, radit ću na tome svaki dan, ali neću čekati da bude bolje da bi i ja psihički bila bolje, bit ću bolje psihički puno prije.
I evo me, nekih 6 godina kasnije, volim svaki dio sebe, tu i tamo povremeno „pokleknem“ (nek uzme kamen prvi koji nije zgriješio i baci ga na mene i sve druge) i pojedem jebeni kebab. Šta ću kad sam debela krava koja si od šatora šiva gaće doma jer ništa drugo ne stane na nju – reče ON i nastavi biti sretan u svom bijednom životu.
Vodim i dalje svoje borbe, koje više ne doživljavam na način da su one moje borbe, jer nisam ovisna o njima, OVO SAM JA i volim se. I kad ponovno skinem 20 kila, to ću i dalje biti ja. I kad ih ponovno, više ili manje dobijem, to ću i dalje biti ja. I tako već nekih 6 godina. Vrtim se u krug, kao i moje zdravlje i volim se u svakom dijelu tog kruga.
Krenula sam u teretanu, nakon što su nalazi pokazali da smijem natrag na treninge. Sjećam se da sam sjedila s instruktoricom na kavi/dogovoru i da mi je rekla „Nemoj se zavaravati, ne voliš samu sebe, da se voliš, ne bi išla na treninge.“ Sjećam se da sam joj odgovorila „Volim se, varaš se, krećem na treninge jer napokon smijem i krećem na treninge jer nekako osjećam da bi uskoro mogla doći u fazu da počnem razmišljati da neću ponovno voljet sebe, a tu fazu više nikad ne želim“.
Nije imala što za reći i ja ju razumijem u neku ruku.

Ako ste suze i suze ispustili radi tuđih osuda, možete se i treći put flisnuti.
Pasti je poželjno, plakati je poželjno, ali kad-tad treba znati kad je DOSTA.

Sjećam se bili smo nakon par mjeseci na nekom treningu i netko je spomenuo jednu curu, curu koja se bavi sportom, ali „ima je“ i netko se nadovezao i rekao, točnije neka se nadovezala i rekla „ajde daj molim te kaj joj vrijede svi ti treninzi kad doma ždere garant ko krava te kebabe“. (Ne znam od kud ta opčinjenost kebabima kod mršavih ljudi, al mora da su ih željni.)
Trenerica se nadovezala i rekla – „Ma može ona pričati, može svaka debela osoba pričati da je zadovoljna sobom, znamo svi da to nije istina, ni ja nisam bila sretna dok sam bila deblja i dok sam jela da izliječim druge probleme hranom.“
Znam da sam u tom trenu zastala i samo sam joj rekla nek istog trena prestane pričati, jer ne zna kaj priča, ne zna kaj priča u dvorani pred ženama koje su joj platile da dođu u formu, u dvorani pred ženama čije sudbine se nisu znale, vidjelo se samo ono vanjsko. Kilogrami. Sjećam se da me je počela ponovno uvjeravati da ja nisam sretna osoba i da zavaravam samu sebe. A istovremeno sam pokušala reći da nisu svi debeli ljudi debeli zato jer puno jedu.  Nije sve crno bijelo. A i oni koji su debeli zato jer puno jedu, neka su, njihov život. Žao mi je da je tako, žao mi je da svoje teške probleme liječe na taj način, ali tko sam ja da hodam gradom i serem im i gledam ih s gađanjem.
Da imam takvu osobu u svom životu i da na taj način rješava, kratkotrajno sanira neke druge probleme, pomogla bi joj istog trena, sve bih napravila, ali ne s ciljem da skine kilograme, već s ciljem da psihički ozdravi, sve drugo će se posložiti kad-tad.
U svakom slučaju, trenerici nisam to zamjerila, nit prestala ići na treninge nakon toga, mislim da smo se taj dan upoznale i na jedan drugi način i počele još malo više cijeniti ko ljudi. A onda sam par mjeseci poslije prestali ići na treninge jer život nekad ne pita imaš li vremena i snage i za to. Ali, mora da sam debela krava jer nisam disciplinirana – rekli bi mnogi.
Žene moje drage. I muškarci. Ako ste se ikad našli u ovakvim situacijama i osjećali se radi toga točno onako kako vas je netko prezentirao, molim vas odmah sad da si zalijepiti sami sebe jednu pljusku, ako ste se našli u toj situaciji i drugi i treći i deseti put, a i dalje dozvolili NJIMA da dopru do vas, molim vas pljusnite se još jednom. Ako ste suze i suze ispustili radi tuđih osuda, možete se i treći put flisnuti.
Pasti je poželjno, plakati je poželjno, ali kad-tad treba znati kad je DOSTA.
Kad-tad trebate odlučiti s čime ćete se zamarati u životu, a što nije bitno. Kad-tad ćete, vjerujte mi, morati sjesti sami sa sobom i dokučiti jeste li sretni ili niste. Kad-tad ćete morati priznati sami sebi kako se točno osjećate u vezi bilo čega. Plakat ćete prilikom toga, poželjeti i lupiti nešto, jer najteže je biti iskren prema samom sebi, ali i tako predivno najlakše dok dođete do toga.
JA vam neću govoriti „ako papate zato jer ste tužni, promijenite to odmah“.
Neću vam reći apsolutno ništa. Jer nije do mene. Samo je do vas. I svaka promjena će nastati i postati samo ako vi to odlučite.
Ja ću vas samo zamoliti da budete iskreni prema sebi, onog trena dok postanete iskreni prema sebi, tog trena i gaće od šatora koje šivate doma pritom jedući 10 litri sladoleda, bit će SMIJEŠNE, bit će SMIJEŠNA anegdota koju ste čuli i koja nije doprla do vas jer znate tko ste i što se i zadovoljni ste time.
Ne kažem, ostanimo s viškom kilograma, boli nas briga za sve, kažem jedno i zadnje – volite se takvi kakvi jeste u bilo kojoj fazi života, ali gurajte sami sebe naprijed i nemojte se prepuštati. Nemojte čekati 20 kilograma manje da bi se voljeli. Volite se sad. Dok skinete i tih 20 kilograma voljet ćete se i dalje. Samo u manjem konfekcijskom broju.

Lijepi pozdrav svima, a pusa dobrim ljudima, s vama je bila Dragana Pandža, kako je lako ili teško biti sretna osoba, čitajte i u slijedećim Draganinim dragostima već slijedećeg petka, a do tad uživajte i na valovima RGP-a.

Vezani članci

Najčitanije

WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com