[KOLUMNA] Ponekad treba zastati i sam sebi nazdraviti

Kad ste zadnji put sami sebi čestitali?
Kad ste si rekli – Čovječe svaka ti čast na uspješno odrađenom danu. – a da pritom niste imali sram pred samim sobom jer si pridajete hvalospjeve?
Hoćete li čekati svršetak života kako bi si čestitali na istom, uspješno proživljenom?
Nadam se da nećete. Nadam se da nećemo.
Kad ste se zadnji put iskreno pogledali u ogledalo i rekli si da ste ponosni na samog sebe?
Kad ste bez trunke srama ili straha od osuda rekli svijetu da ste zaslužili sve što imate u životu i da zaslužujete još i više jer ste si sve sami osigurali?

Ta prokleta skromnost, ta prokleta samozatajnost, taj prokleti osmijeh na licu koji rijetko kad skidate, taj prokleti sjaj u očima i sreća koja pršti iz vas, a drugima daje do znanja da je vaš život savršen. Ma nemoguće da taj ima problema. Nemoguće da je tog čovjeka život pljusnuo, nemoguće da je sklupčan na podu jučer plakao, a danas kao da mu ništa nije. A ako je i plakao, mora da danas glumi da je dobro.
Ta prokleta nemogućnost hvaljenja samog sebe i davanja do znanja da ste sve, samo ne najsretniji i najbezbrižniji čovjek na svijetu. Ali ste sretni i bezbrižni, jer znate da će sve biti u redu, jer život vas je naučio da će na kraju biti sve u redu.
I bude u redu. Složit će te si da bude u redu. Zvuči lagano, ali nije. Ali je izvedivo. Oh da. Izvedivo je.

Danas sam dobila kompliment. „Lijepo si odradila posao, službeno, profinjeno, sve na mjestu je bilo i još onako decentno obučena…“.
Sjedim i gledam i ispaljujem ko iz topa, daj ne seri.
Osoba koja je slušala sa strane upućuje me na činjenicu da ovaj ne sere, kako sam ja to lijepo rekla, ja pak okrećem sve na šalu pa okreće i on i lijepo se raziđemo u smijehu.
Okrenula sam na šalu pohvalu od kolege. Na šalu. Na dan kad sam jedva ustala iz kreveta, na dan kad sam svom silom prilika trebala ostati doma, ali sam prihvatila mijenjati kolegu kojemu je još gore. Ja sam bar donekle svoj „jad“ mogla kontrolirati. Na dan kad sam trebala staviti dva sloja pudera i malo više rumenila da bi pred ljudima izgledala zdrava. Na dan kada sam odlučila da je moje trenutačno stanje pičkin dim i da je bilo i gorih dana i, ajmo Dragana ne jebi, već se diži i napravi to još bolje nego što bi, da si u normalnom stanju, napravila.
Okrenula sam pohvalu za dobro odrađen posao na šalu. Budala.

Kad si samoj sebi, Dragana, zadnji put čestitala na uspješno odrađenom poslu – misao je koja mi je prošla glavom.
I evo, sad ću pisati o tome. Ne o mom, još uvijek lošem, prihvaćanju komplimenata, ne, ne, već o nemogućnosti hvaljenja samog sebe, u većini slučajeva kod osoba koje bi to prve trebale napraviti i izgurati iz prvog reda hvalisavce bez pokrića.

Čovječe, je li te sramota javno na sav glas reći – Da sposoban sam, pametan sam, rječit sam, snalažljiv sam, da imam tu moć okupiranja tuđe pažnje, dopiranja do ljudi onda kada treba, da moj šef se može osloniti na mene i zna da me ne mora ni provjeravati, da ljudi mi vjeruju, da…da…da…

Čovječe zapitaš li se ikad zašto samog sebe na križ stavljaš, pitajući se radiš li dobro svoj posao, dok ti istovremeno šef nudi promaknuće, jer vidi i zna da ti to možeš. A ti samom sebi stotine pitanja postavljaš, vrtiš scenarije iz loših filmova s još lošijim završetkom iako si svjestan toga da si i više nego sposoban. Ali, odlučuješ se prvo preispitati, do same srži, iako znaš da si jednostavno samo, moraš čestitati. Obznaniti sebi i svijetu da je to što radiš i više nego dobro, a sada može biti, ako se nastaviš truditi i učiti i još bolje. Ali ne, ti dođeš i kažeš – Ma, dobio sam to neko drugo radno mjesto. U redu je. Ništa specijalno. A znaš da je, i da si ga zaslužio.

Kad ste si zadnji put čestitali na super ručku koji ste napravili. Dok vam drugi riječima i dijelom pokazuju da je ručak sve samo ne propao, vi odmahujete rukom i kažete – Ma, zeznula sam meso, previše je suho, a kolač nije sočan. – pričate to dok drugi traže repete.

Čestitate li si onih groznih jutara što ste se digli iz kreveta iako ste zadnji atom snage potrošili da to napravite?

Jesi li si čestitala dok si po ne znam koji puta uspjela u žongliranju između svojih snova, dvaju poslova, obitelji, djece, hobija i strasti koje te također čine osobom ?

Jesi li si čestitala na kraju dana kad si sjela na kauč, s flekama na majici, s masnom kosom i licem ispijenim od umora, ali i s činjenicom da si i dalje sretna i ispunjena? Jesi li se sjetila nakon ne znam kojeg po redu napornog dana u kojem si brinula za cijelu obitelj, leći si u tu kadu i počastiti se kupkom i čestitati si jer si još jednom uspjela?

Čovječe, hoćeš li početi shvaćati da to što s lakoćom odrađuješ ono što ti život pred tebe stavlja, ne znači da je nužno lagano. Ne znači da bi netko drugi mogao to isto tako ili bolje odraditi.
Hoćeš li početi shvaćati da dok ti i dalje uspijevaš loviti sve konce svog života pritom uživajući, netko drugi to ne bi uspio. Ne u toj mjeri.
Hoćeš li si danas čestitati?
Hoćeš li si reći da vrijediš. Više nego što to i sam misliš. Hoćeš li si reći da si poseban. Iako znaš da su svi ljudi ovog svijeta posebni. Ali, hoćeš li samom sebi reći da si poseban? Reci si. Vjeruj u to. Podsjeti se na to. Svi se nekad moramo podsjetiti. Evo ja sam se morala danas.

Kad ste zadnji put iz svih kutova pogledali vlastiti život i bili zadovoljni s onim što ste dosad od njega kreirali?
Pogledajte danas, budite zadovoljni. Sve se može popraviti. Uvijek. Ali, odajte si počast ponekad i dok nije savršeno.

Idem si čestitati, što sam napisala i ovu kolumnu, pa se natrag sklupčati u fetus pozu. Sretna sam što je ovako lagano i brzo izašla iz mene. Jesam.

Pozdrav svima,
Dragana. 🙂

Vezani članci

Najčitanije

WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com