Dragocjenost zvana život ide uzlaznom i silaznom putanjom. Ima početak i kraj. Tim načinom počinje sve što je živo na Zemlji. Radujemo se početku i tugujemo kad dođe kraj. Jesen kao godišnje doba navješćuje završetak jednog ciklusa. Navješćuje kraj jednog razdoblja raskoši, sjaja, snage, izdržljivosti i otpornosti ali istodobno najavljuje obilje i mudrost. Ljudski život također počinje snagom, izdržljivošću i otpornošću. Životna linija ide uzlaznom putanjom. Ona izaziva osmijeh, veselje, nadu. Promatrajući prirodu zamijetila sam, baš ovih dana, kako lišće na drveću pada u različitim intervalima. Dio lišća otpuhne lagani povjetarac, a neke listove ne uspije otpuhati ni jaka oluja. Tako je i s ljudima. Bliži se studeni. Prvi dan mjeseca studenog kada sjećanja svakog od nas vode do onih koji su otišli na „drugu stranu“. Ne želim reći umrli jer riječ “smrt” u meni izaziva hladnoću. Želim se sjećati. Sjećati s ljubavlju i radošću onih koji su „otišli“ jer u tom trenutku je njihova životna linija išla silaznom putanjom. Dok god ih se sjećamo – oni žive. Upravo ovih dana sjećanje me vodi do moje prijateljice, u srednjoškolske klupe. Imala je osamnaest godina. Bila je u cvijet mladosti prepuna planova za život. Jedna glupa nezgoda prekinula je radost koju donosi mladost jer ju je dovela do invalidskih kolica, a nakon nekoliko godina i na “onu stranu“.
Ritual ispraćaja, za nas koji smo ju voljeli, izazivao je osjećaj nemoći i izgubljenosti. Za neke pak je bio „društveni događaj“ na kojem su iskazivali da ni u tom tužnom trenutku nismo svi jednaki. Različitost nije dobrodošla u njihov osobni prostor. Zaključili su tako, neki od „brižnih“, da je dobro što je „otišla“ pogotovo prije svojih roditelja jer tko bi se poslije njih brinuo o njoj? Za sve „brižne“ koji dolaze da budu viđeni u trenutku kada ispraćamo voljene podsjetit ću što je Krleža napisao: “Ni med cvetjem ni pravice”, rekel to je fijolice smardlivi terputec, jalnuš, tvardogutec ”
