Poziv na igru svakom djetetu nije omogućen iz različitih razloga: jednom je djetetu penjanje i skakanje uobičajena aktivnost dok nekom drugom djetetu može biti potpuno onemogućena. Jedno ograničenje ne isključuje drugo. Nešto što nije izvedivo na jedan način moguće je izvesti na drugi i drugačiji način. Naučeno znanje primijeniti kroz igru moguće je primijeniti i u životu! Naime, ni sa znanjem ni sa stereotipima se ne rađamo. Učimo ih tijekom života od odraslih. Dobro i ono manje dobro nauče nas odrasli.
Većinu svojeg znanja nastojim prenijeti okolini – posebno djeci i mladima. To su znanja koja ih uče prihvaćanju razlika i različitih. Znatiželja i testiranje ljudske tolerancije mi je uvijek izazov. Dječja igra me ponukala da provjerim tvrdnju da se sa predrasudama ne rađamo već ih učimo. Ono što sam bezbroj puta iskušala poslužilo mi je za provjeru i zadovoljenje moje znatiželje. Lutke, omiljene igračke djevojčicama, poslužile su kao dokaz tome. Jedna lutka bila je plave kose i bijele kože. Drugoj, jednako lijepoj lutki, nedostajala je jedna noga. Treća lutka je bila tamnoputa i kovrčave kose.
Posložila sam ih na klupu na kojoj sam se odmarala i pozvala zaigrane djevojčice za njihovo mišljenje upitavši ih koja im je lutka najljepša. Zamolila sam da kad odaberu lutku koja im je najljepša da ju ponovo odlože na klupu. Sve redom, njih četiri, odabrale su bijelu lutku plave kose i bijele kože. Na pitanje zašto im je baš ta lutka najljepša odgovorile su gotovo identično: “Bijela je.”. Na pitanje koja im je lutka najmanje lijepa ponovile su sve isto. Uzele su tamnoputu. Djevojčice su objasnile da crno nije lijepo. Pokušala sam ih uvjeriti da je i tamnoputa lutka izuzetno lijepa. Mnogo argumenata su iznijele da bi me uvjerile da tamnoputa lutka nije lijepa. Znatiželja me vukla da izvučem iz njih kako su došle do takvog zaključka. Svaka od njih imala je odgovor – tako im je rekao netko od odraslih, netko njima blizak. S predrasudama se ne rađamo, predrasude stječemo.
