Postoje ljudi koji jednostavno znaju nasmijati kada i nije do smijeha. Da je barem više takvih oko nas i da postoje svuda i na svakom koraku. Humor je prestižna osobina i biti “navučen” na nju je blagodat koja liječi više od same medicine. Smijeh treba svima i u bilo kojim trenucima življenja. Humor, kao sposobnost ljudi da komuniciraju u svrhu nasmijavanja drugih ljudi, posjeduje mali broj njih. Još je manji broj takvih koji od humora zarađuju za kruh bez obzira na godine, visinu, težinu i izgled.
Osoba koja uspije smijehom stvoriti svoje mjesto pod suncem je omiljena u društvu. Okolina ih vidi bez fizičkih obilježja. Upravo to je uspjelo jednom mladić u kolicima. Zarađivao je sjedeći i nasmijavajući publiku. Njegove šale privukle su i moju pažnju. Ono što govori jednostavno nije bilo moguće ne čuti i ne smijati se te na kraju za to i platiti. Platila sam i ja ne žaleći ni lipe koje sam dala za užitak koji sam doživjela slušajući ga. Vriskanje prisutnih bilo je dovoljan pokazatelj njegove vještine i umješnosti kao i tajne njegovog zanata. Bez ikakve nelagode i bez dlake na jeziku šalio se, uglavnom, na svoj račun – račun svog fizičkog stanja, nepokretnosti tj. kretanja u kolicima. Šalio se na pozitivan način sa svojim invaliditetom. Koristio je humor za rušenje stereotipa, prihvaćanje razlika i kritiku odgovornih za stanje, čije je njihova odgovornost, što on nije mogao ući samostalno u prostor u kojem zarađuje za svoj kruh.
S druge strane nije ih tražio novac nego ga je želio i znao zaraditi. Smislom za humor uvjerio je sve oko sebe da nije uvijek sve crno kako se čini ili kako bi rekao Đorđe Balašević u pjesmi Portret mog života: “…a crnu nisi štedela, ali bez nje bi bela još izbledela….bez crne bela ne bi vredela…”
