[KOLUMNA] „Što ako pođe po zlu?“ – A što ako ne pođe?

Ideja ljubavi, tako privlačna, a tako zastrašujuća.

Stvaranje odnosa, prijateljstava, prijateljstava koja bi se mogla produbiti i postati nešto više, a to nešto više traži od tebe da se potpuno ogoliš. Traži od tebe nešto što već dugo nisi učinio/la. Traži od tebe nešto što ne znaš jesi li spreman napraviti, jer navikao si se živjeti ovako kako živiš, lijepo ti je, kažeš sebi da ti ništa ne nedostaje. I stvarno to misliš.
Pomisao da si možda sreo osobu koja bi ti mogla postati nešto više, možda, nekad, malo te i plaši, skeniraš ju, skeniraš sebe, pitaš se da li ti se sve ispočetka, pitaš se hoće li se ta osoba moći nositi sa svime što ti jesi i što čini dio tvog života, i ono blistavo i ono puno manje blještavo, a obilježilo te i obilježavat će te do kraja života.
Pitaš se mnoga pitanja, prije nego uopće si ih trebaš postavljati, ali život te naučio da tome, nečemu predivnom, ljubavi, pristupaš s oprezom, jer ne znaš, ne znaš više hoće li tvoje srce moći podnijeti poraz.
Pitaš se vrijedi li mu reći „volim te“. Pitaš se vrijedi li joj reći „sviđaš mi se“. Pitaš se tjednima, mjesecima, godinama. Pitaš se i bojiš djelovati. Jer, što ako mu kažem i on kaže da on mene neće. Jer, što ako mu kažem i on kaže meni da se i on tako osjeća. Ne daj Bože većeg zla. Jer, što ako sve pođe po zlu iako se želimo. A što ako ne pođe??
Čudni smo mi ljudi. Mazohisti. U stanju smo iz prikrajka biti dio nečijeg života, u stanju smo tu osobu gledati, slušati o njihovim ljubavnim problemima, biti im rame za plakanje, voljeti ih iz prikrajka, osjećati da i oni u čitavoj svojoj sjebanosti vole i nas. Vole nas na točno onakav način na koji mi volimo njih. Ali, izreći to. Izreći te dvije riječi, je jako teško. Pa ćemo radije ostati tu i biti i dalje njihovi najbolji prijatelji potajno razmišljajući o njima kako nam prave djecu. Čekamo taj neki trenutak, pravi trenutak, da se zvijezde poklope, da oboje budemo malo manje sjebani, da oboje posložimo život. Pa kad dođe to vrijeme, onda ćemo reći, onda ćemo im reći što nam je na duši. Možda. Jer što ako pođe po zlu?
A što ako ne pođe?
Pa hajmo.
Primjer prvi – pošlo je po zlu.
Da, i? Svi smo se suočili s nesretnim ljubavima, s nesretnim odnosima i njihovim završecima. Neke smo mi završili, neke su završili oni, iako mi to nismo željeli. Hodali smo svijetom kao mumije, prestali smo jesti ili smo liječili dušu hranom. Plakali smo, mrzili smo ih, prestali smo imati bilo kakve osjećaje, otupjeli smo, plakali, željeli ih natrag, vrtjeli se u krug sa stotinama emocija i na kraju smo, preživjeli. Preživjeli smo. Da, postali smo malo drugačiji, možda maloooo oprezniji, ali preživjeli smo. Upoznali smo još malo više i sami sebe, shvatili, ne znam po koji puta iznova, što želimo, a što ne želimo. Postali smo sretni. Ponovno. I zaljubili smo se. Ponovno. I bili sretni(ji). Ponovno.

Primjer dva – nije pošlo po zlu.
Treba li uopće objašnjavati prednosti ovog scenarija?

Postoje ti neki ljudi koji će cijeli život biti dio našeg života, iako nisu kraj nas. Jednostavno postoje. I gotovo svi imaju tu jednu osobu. I žive. Žive. Vole neku drugu osobu. Ništa manje. Ništa manje iskreno. Vole ju. I tu je gotova priča.
Ali, ja se iskreno nadam da se nećete za 40 godina, jednog lijepog sunčanog dana ispunjenog smijehom vaše obitelji, pitati – što bi bilo da sam joj/mu rekao da ju/ga volim.
Postoje ti neki ljudi koji su uvijek bili vaši, a nikad nisu bili. Jednostavno postoje. Niste u tome sami. Ima još takvih oko vas. Ja se iskreno nadam da ste im svojevremeno dali cijelo svoje srce na pladnju, da ste im rekli što osjećate, da ste ogolili dušu.
Iskreno se nadam da su vas odbili (ako su) i rekli vam da oni nisu i istom điru kao i vi. Iskreno se nadam da je njihovo odbijanje vas i vaših osjećaja prema njima produkt toga što ste im izlili sve svoje emocije u njihovu predivnu glavicu.
Iskreno se nadam da odbijanje vas i vaših osjećaja prema njima, NIJE produkt vaše šutnje i straha. Straha da se nećete moći nositi, niti da ćete se znati nositi s njihovim odgovorom.
Mazohisti smo mi ljudi. Radije ćemo gledati iz prikrajka, pronalazeći opravdanja u krivo posloženim zvijezdama, nego djelovati kada je ljubav u pitanju.

A što kada si tek upoznao nekoga i kada još nema ni LJ od ljubavi u primjesama?
Usrećuje li te ta osoba na neki čudan način?
Nabacuje li ti nesvjesno osmijeh na lice?
Pomisliš li na nju kad vidiš neku random stvar u izlogu?
Želiš li znati tko je ona i što voli?
Želiš li ju pitati kako je?
Želiš li ju upoznati?
Napravi onda to. Vrijeme će pokazati svoje.
Što ako pođe po zlu nešto?
Što ako jedna strana bude povrijeđena?
A što ako ne bude? 🙂

Prepustite se. Mozak je super. Realnost je odlična. Ali, srce je zakon organ. Nekad ga i poslušajte. Ne kako kuca, nego što vam govori.

Vezani članci

Najčitanije

WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com