Javni prostor, javne ustanove i sve javno treba biti ravnopravno i dostupno na jednak način svima. Je li to moja fikcija ili neutažena želja za jednakom pravdom i pravom za sve ljude – ne znam, ali samo znam da odustati od te borbe neću nikada.
Niti žedan može bez vode, niti ja mogu bez djelovanja u zajednici, bez aktivizma koji ima za cilj stvaranje ravnopravnosti i jednakih uvjeta za sve i svakoga. Stoga je bilo nužno da proteklih dana odem u jednu javnu instituciju radi poravnanja nekih propisa koji su, po meni, mogli biti puno jednostavniji.
No, živeći u ovoj zemlji naučila sam da kad država nešto propiše onda se ne smije reći: “Neću to činiti!”. Koliko god se činilo da je neka odredba „bezvezna“ građani nisu tu da misle već da poslušaju. Morala sam tako i ja bez pogovora učiniti sukladno uputama države. Pokušavala sam to riješiti na što jednostavniji način na jednom papiru. No, netko tamo, negdje iza „sedam zidova“ nikada nije izašao u stvarni život kako bi razmotrio i pitao one kojih se to direktno tiče što bi se moglo učiniti, a da sve bude jednostavnije (u ovom slučaju fizički lakše).
Koristila sam pri tome pokušaju rješavanja „problema“ svu modernu tehnologiju koja mi je bila na raspolaganju ali nije pomoglo. Dobar stari papir nikad neće zamijeniti sva elektronička čuda koje je čovjek izmislio da bi si olakšao poslovanje. Taj papir mora šuštati u ruci jer elektronički dokument, iako isti kao šuštavi papir, nije mogao uvjeriti osobu koja je u tom trenutku imala moć da meni ili olakša ili oteža situaciju. Uzalud sam se pozivala na značajne dokumente koji mi osiguravaju prava na puno toga čime se moja zemlja obvezala da će štiti moja prava. Osoba u dijalogu sa mnom za te dokumente nije čula jer direktno ne radi s građanima čija su prava osigurana u istima.
Raspravljajući tako s tom damom koja je predstavljala državu i svu njezinu moć nije odustajala od namjere da se pojavim u fizičkom obliku u njenom uredu te mi već iznervirana mojim inzistiranjem da riješimo elektroničkim putem izrekla da ne postoji razlog da ja ne dođem jer – u zgradi postoji ulaz na stražnja vrata uz to koristeći izraz koji je izazavao kod mene osjećaj diskriminiranosti. Iako moćna, nije bila svjesna da se sa mnom tako ne razgovara. Uspjela sam „problem“ riješiti i tako mi svega nikad mi više nitko neće reći da idem na ulaz na stražnja vrata.
