O životnim mudrostima imala sam priliku saznati neki dan, tijekom druženja sa skupinom predškolaca s kojima sam imala namjeru razgovarati na temu različitosti i prihvaćaju svega što je različito. Ti “malci” koji još zapravo i ne mogu shvati što točno život jest, „prosipali“ su mudrosti koje su me iznenadile, ali mi izmamile i osmjehe te mi uljepšale dan. Iako nemaju životnog iskustva, zadivili su me svojim stavovima o tome što je ispravno, a što nije.
Svi su se složili da nitko ne može birati mamu i tatu, baku i djeda, ali niti boju kose ili boju očiju, ne može birati hoće li biti malen ili velik, debeo ili mršav. Ne može birati hoće li imati brata ili sestru ni gdje će živjeti. To odlučuju mama i tata. Njihove rasprave bile su najviše usmjerene na roditelje i njihove postupke. Dalo se zaključiti da stavove o životu grade na temelju onog što vide od roditelja. Tako su zaključili da mame kuhaju, spremaju i moraju raditi na poslu, dok tate samo rade na poslu i ponekad dođu po njih u vrtić.
Bavili su se i temom novca. Pitali su se od kuda dolazi, čemu služi, odnosno što se sve njime može kupiti. Zaključili su da je novac neki papirić s kojim se može kupiti što želiš, ali nisu znali od kuda novac dolazi.
Moja je pak namjera bila da saznam što više o tome, jer to mi je i bio fokus druženja s njima. Različitost. Poslužile su mi za to dvije lutke. Jedna je bila tamnije kože, a druga svjetlije. Pitala sam ih koja im je lutka ljepša. Jedno su me vrijeme začuđeno gledali, a onda su se izjasnili: “Ni jedna od lutaka nije ljepša od druge, samo imaju drugačiju kožu.”. Rekli su još i ovo: “Netko voli nekog tko je tamni, a netko voli onog tko je bijeli.”.
Zadovoljna sam odgovorima koje sam dobila od tih malih, ali velikih ljudi, koji imaju samo nekoliko godina, a imaju ispravne stavove. Najvažnije što ih krasi je ljubav i spremnost za prihvaćanje različitosti. Ostaje samo nadati se da odrasli svojim stavovima neće utjecati na njih i promijeniti ih.
