[KOLUMNA] Znate li što vaše dijete radi u ovom trenutku? Biste li dali ruku u vatru?

U zadnje vrijeme susrećem se dosta s osnovnoškolcima, malim krasnim bićima, prepunima dobrote i onog nečeg predivno neiskvarenog i iskrenog što je i svojstveno za ta mlada i mala bića. Pitam se jesu li u manjini ili ih ima više. Pitam se kako su već sad postali ti mali, dobri pametni ljudi, spremni uvijek nekome pomoći, a onda počnem primjećivati i njihove roditelje i odmah mi sve postane jasno, odgojeni su.

Nisu odgojeni na način da su bolji od drugih, nisu odgojeni na način da je ljepota samo bitna, nisu odgojeni na način da biraju prijatelje prema boji kose ili marki patika koje nose, jednostavno su odgojeni da budi dobri mali ljudi, vjerni prijatelji, djeca koja poštuju svoje roditelje i starije, djeca koja poštuju svoje učitelje, nastavnike, profesore. Djeca koja znaju što je ispravno, a što nije.
Djeca koja su odgojena.
Postavlja se pitanje što je to dobar odgoj.
Neću vam dati odgovor na to, jer je čisto subjektivan i ne mislim nikome pametovati, ali znate što nije dobar odgoj?
Dobar odgoj nije ako ste stvorili dijete kojeg se plaši pola škole, dobar odgoj nije ako ste odgojili dijete koje psihički ili fizički maltretira slabijeg od sebe, dobar odgoj nije ako se i meni koja imam 32 godine dogodi da se ponekad preplašim dobacivanja 13-godišnjih klinaca, koji mi usred bijela dana ***bu mater. Dobar odgoj nije nužno ako dijete prolazi s peticama u školi.

Dobar odgoj nije lagan za postići, ali je nužan.

Imala je u to vrijeme 9 godina. Prolazila u školi s peticama, imala prijateljice, igrala se poslije škole stare košare ili tenisa, ili pak gumi gumi pa i graničara. U nekim područjima je bila talentirana. Voljela je rukomet, voljela je plesnu skupinu, voljela je pisati, voljela je pjevati. Bila je jedno obično dijete koje je po svemu sudeći bilo sretno.

Ali, po nečemu je bila drugačija. Nije bila iz Hrvatske. Bila je izbjeglica.

Znalo je to nekoliko ljudi, onih koji su živjeli blizu nje, igrali se s njom u dvorištu crvenog križa u kojem je živjela sa svojom obitelji. Znali su i držali to za sebe, koliko su mogli, ako su uopće i trebali. A onda se jednog dana pročulo, pa ona nije iz Hrvatske, ona živi u jednoj sobi sa cijelom svojom obitelji, ona je izbjeglica, mora da je i Srpkinja, sto posto je, tako kažu naši roditelji, idemo ju šikanirati, idemo ju odbaciti, idemo joj zagorčati život, idemo joj pokazati da tu nije dobrodošla. U jednom trenutku ostala je sama. I one preostale dvije najbolje prijateljice koje je imala bježale su od nje kad bi je srele u hodniku, ismijavale se iz nje i šaputale podmuklim glasovima jedna drugoj u uho. Okrenule su sve protiv nje. Okrenule su se i one protiv nje. Malena curica, ova odbačena, nekako je sve to gutala, njen mladi život u to vrijeme nije shvaćao što se događa, ali nije rekla ništa svojim roditeljima, mislila je kako će ona to sama riješiti.

Naredne dvije godine provela je na ovaj način, situacija se doduše malo promijenila kada je krenula u 5. razred i upoznala neku drugu djecu, no ubrzo je nakon 5. razreda promijenila školu. Da se pitalo tu malo hrabru curicu, odradila bi ona svih osam razreda u svojoj školi koju je voljela iako ju je i dalje pratio „ova nije Hrvatica, mora da je Srpkinja“ glas. No, roditelji su se preselili, roditelji su svojim rukama stvorili novi dom, svaki dan nakon dva odrađena posla odlazili pješke ili biciklom nekoliko kilometara dalje od Koprivnice i iz dana u dan stvarali dom za svoju obitelj, samim time i curica se morala prebaciti u drugu školu. O bila je i dalje ona mala ratnica, neću ja ići tu u školu, ja hoću u grad i dalje, i išla je u grad i dalje. Ali na drugu lokaciju. Među druge ljude. Ljude koji nisu znali ništa o njoj, ljude koji nisu znali ni istine ni laži o njoj. Bila je preplašena jer moglo bi se dogoditi da bi ponovno mogla biti odbačena, ismijavana i psihički zlostavljana. No, nije se to dogodilo, u toj drugoj školi shvatila je što je prijateljstvo, shvatila je i na svojoj koži osjetila da djeca nisu samo ohola i zločesta. Doduše, bojala se jako pričati o sebi i svom životu da ne bi opet došlo do situacije kao u prethodnoj školi, s vremenom je shvatila da se ne smije sramiti onoga što je i da se ne smije sramiti onoga što joj je život tako mladoj sve priredio. Završila je osnovnu školu, došla je u srednju, ušla je u razred, dodijelili su joj strani jezik koji ne voli i koji nije odabrala, dali su učenicima nastavnici da se taj prvi dan još malo pretumbaju po razredima, pretumbala se i ona, otišla je tamo gdje se uči jezik koji je željela učiti, ušla je u razred, među zadnjima, pogledala pred sebe i vidjela 20-ak svojih kolega učenika koji su je šikanirali, maltretirali, vrijeđali, ismijavali, psihički zlostavljali u osnovnoj školi, mrak joj je pao na oči. Mrak joj je pao na oči, na nekoliko sekundi, a onda, onda je digla glavu, pogledala svoju novu razrednicu i rekla dobar dan dok joj je istom tom glavom prolazilo nećete me uništiti, ne ovaj put te je sjela u klupu i odlučila ostati upravo u tom razredu. Tog trenutka je pokazala da je svoja i da nema više ničega što bi ju moglo slomiti. Kako je vrijeme prolazilo isti ti ljudi su joj se, s mnogo godina odmaka ispričali direktno, bilo je i onih koji su osjećali sram, ali veći sram im je bio priznati da nisu dobro postupali. Nije joj bila ni toliko bitna isprika, isprike danas ljudi lako izgovaraju, a da pritom ne osjećaju iskreno žaljenje, bilo joj je bitno ono što je osjetila, da im je stvarno žao, rekli oni njoj to ili ne. Koliko srca ili duše osoba treba imati da pređe preko svega i naredne četiri godine s tim ljudima uspostavi ili nastavi započeta prijateljstva još tamo davnih godina, to samo ona zna. Što je sve proživljavala i na koje načine to isto samo ona zna. Danas je jedna odlična, situirana, zaposlena, vesela, vedra, pametna, samostalna žena koja je uspjela, da li zbog svog karaktera ili jednostavno pozitivnog duha, sve one svoje mračne kutke o kojima sam već pričala, pretvoriti u prednosti.

Ali, znate što?
Nažalost nisu sva dječica takva, ne mogu se sva dječica nositi sa bilo kakvom vrstom zlostavljanja na način na koji se ona nosila.

I znate što?
Nisu sva današnja djeca ogledalo dobrote. Teško je to čuti da, jer svačije dijete je za njega najbolje na svijetu. Ali vjerujte da postoje situacije kada i oni naj roditelji, ne znaju što im djeca rade. Ne znaju jer su u svojim brigama, ne znaju jer nemaju vremena, tko bi ga i imao u ovom današnjem svijetu, ne znaju jer dijete zna kako zakamuflirati laž, jednostavno ne znaju ponekad što se događa u djetetovu životu.
Ova curica o kojoj sam pisala danas shvaća da je trebala otići svojim roditeljima i reći im što se događa, shvaća da je trebala reći i roditeljima svoje najbolje prijateljice što joj ova radi u školi pred drugima, dok je pred svojim roditeljima i dalje bila ovoj najbolja prijateljica. Ova curica shvaća da nije to učinila i da ju je to na kraju svih krajeva osnažilo.
No, nekako mislim da je ta curica iznimka.

Neki dan mi je prijateljica, apsolutno nemoćna, prepričavala dogodovštine iz škole, govorila o nemoćnosti učitelja da stanu na kraj malom delikventu, apsolutna nemoćnost se miješala s ljutnjom i nemogućnošću ispunjavanja pravde, jer nam je sustav u kifli. U debeloj kifli.
Pitam se što bih ja napravila da me jednog dana nazove preplašena učiteljica i kaže mi da mi je dijete mali huligan. Ako ikad dođe do toga, ne daj kriste svemirski da dođe jer moj dečko još ne zna ni da mi je dečko, a kamoli da ćemo imati dvoje djece, ali ako ikad dođe do takvog telefonskog poziva, nadam se da neću nadrkano poklopiti toj ženi ili muškarcu, već da ću je saslušati, jer mogu ja svoje dijete voljeti najviše na svijetu i bit će ono najbolje za mene, ali griješila sam i ja i bila budala, možda će i moje dijete jednog dana.

Što raditi i na koji način odgajati dijete kako jednog dana ne bi došli u situaciju da saznate kako je vaše dijete jedno od onih zlostavljača o kojima čitate ili gledate?
Ja vam to neću govoriti.
Ja vam mogu samo reći što ja MISLIM kako ću svoju djecu odgajati.
Ali to je tema neke druge kolumne.
Obratite pažnju na svoju djecu i onu koja su najviše nasmiješena, jer bila je i ova curica vedra jako, čudna sila unutar same nje ju je gonila tada, obratite pažnju na svoju djecu, jer vaša su. Odraz su vas samih prvenstveno, a onda društva koje ih okružuje.

Vezani članci

Najčitanije

WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com