Budući da ovaj feljton koji objavljujemo uz navedenu obljetnicu rođenja te također 100. obljetnicu suradnje Krleže i Vošickog u objavljivanju časopisa Književna Republika 1923.-1925. godine, u ovom završnom nastavku reći ćemo nešto više o tom poslovnom odnosu i o tom Mjesečniku za sve kulturne probleme.
Tiskar – urednik
Navedena suradnja započinje 8. kolovoza 1923. godine kada su Vošicki i Krleža sklopili Ugovor u svrhu izdavanja književnoga lista. Naveden je svaki prvi dan u mjesecu kao datum objavljivanja i definiran je Krleža kao urednik, a Vošicki kao nakladnik te su navedeni uvjeti isplate tromjesečnog honorara i to unaprijed te da će prodajna cijena biti 8 dinara. Prostorije same redakcije kroz cijelo će razdoblje u Zagrebu osigurati urednik, a bila je to adresa Krležina stana u Kukovićevoj ulici. Netom po potpisivanju ugovora Krleža je iz Zagreba poslao prvo poslovno pismo Vošickom u Koprivnicu. Sadržaj pisma otkriva neposredne pripreme u prikupljanju teksta i grafičko-tipografske pripreme za tiskanje časopisa, a čiji je prvi broj predviđen za objavu 1. listopada te godine. Upravo taj prvi broj bio je ujedno i posljednji koji je otisnut prema predviđenom terminu dok su svi ostali kasnili, a što je ubuduće snažno opterećivalo njihov odnos tiskar – urednik.
Slova za vječnost
Poznato je kako je od tipografije časopisa Književna republika ostao do danas sačuvan tipografski naslov književnog časopisa Republika koji i dan danas izlazi u nakladi Društva hrvatskih književnika iz Zagreba. Taj prvi broj je objavljen točno na vrijeme na ukupno 40 stranica, a u kojem su obavljeni jedino naslovi samog Krleže i njegova prijatelja još od osnovnoškolskih dana Augusta Cesarca. Kontinuirane Krležine brige oko rokova kod Vošickog su izazivale radnu nervozu zbog čega je naposljetku i kasnio u poslovanju. Krleža je znao dolaziti u Koprivnicu i u tiskaru kod Vošickog radi nadziranja poslova oko časopisa te je poznata njegova rečenica koju je izgovorio tiskarskom majstoru Valku Loborcu: Majstore, poštujem vašu meštriju no ipak sa slovima koja odlaze vječnost kada se otisnu na papir napravite kako vam ja velim!
Do prosinca 1925. godine objavljeno je ukupno 24 broja, a od tada časopis izlazi u tiskari Gaj u Zagrebu završno s 15. srpnja 1927. godine. U prosincu 1925. godine dogovorno je objavljen posljednji broj Republike koji je tiskao Vošicki, a u kojem Krleža objavljuje i Galovićevu zbirku Z mojih bregov koja je s tim započela svoj ulazak u kanon i antologije hrvatske povijesti književnosti i to zbog reanimacije kajkavskog narječja nakon Gajeva ilirskog pokreta u 19. stoljeću.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
– Balade Petrice Kerempuha, 1936.
Posljednje pismo
Posljednje od četrdesetak pisama Krleža je uputio Vošickom poslije Drugog svjetskog rata 31. kolovoza 1957. godine kako bi mu zahvalio na suradnji, a i u prigodi želje za zdravstvenim oporavkom nakon operacije, a u njemu ga izvješćuje o pošiljci novaca i pozdravlja s najboljim željama. Krleža piše: Poštovani gospodine Vošicki, obavijestila me gospođa H. da se oporavljate poslije uspjele operacije. Šaljem Vam u prilogu 20.000 da Vam se nađe pri ruci i mnogo Vas pozdravljam s najboljim željama. U Zagrebu 31. VIII 957. M. Krleža.
Vošicki je umro nepunih dva mjeseca poslije primitka pisma, a sahranjen je na koprivničkom Gradskom groblju Pri Sv. Duhu uz glavnu aleju u polju broj 4.
I naposljetku, valja ustvrditi da suradnja Krleže i Vošickog svakako spada u jednu od najznačajnijih suradnji za naš grad, a koje su imale i danas imaju kulturološku težinu i značaj te reflektiraju ime i identitet Koprivnice na kulturnoj i umjetničkoj karti današnje Hrvatske.
Završavajući ustvrđujemo da je Krleža u svom velikom, gigantskom književnom opusu, o nama, o Hrvatima rekao sve, o višestoljetnom življenju i preživljavanju na ovim meridijanima, o hrvatskom narodu i hrvatskoj naciji, i dao nam sva rješenja i svu samosvijest za sadašnjost i za budućnost i u uvjetima današnje samostalnosti u globalnom svijetu na početku 21. stoljeća. Sve se to nalazi u tisućama riječi ovog kanonskog hrvatskog književnika. Ukoliko to želimo spoznati Krležu treba itekako čitati, a ukoliko pak ne, Krleža nam nudi rješenje i za takvu sadašnjost i budućnost u duhu sveodzvanjajućih stihova iz Balada Petrice Kerempuha koji su pratili ovaj mali ljetni feljton.
Dražen Ernečić
