Uživajući u vožnji i prekrasnom krajoliku, došli smo u Sela Ravenska. Ovo je najsjevernije naselje u dubovečkom kraju. Kuće su gotovo pravilno poredane uz asfaltiranu prometnicu, na najvišoj točki nadmorske visine od 100 metara, i na površini nešto manjoj od jednog kilometra kvadratnog. Sela Ravenska spadaju u mlađa naselja, a naziv Sela dolazi od imenice ‘Selište’, što označava manji posjed jednoselišnoga plemića.
Prema predaji, u 18. stoljeću tu su došle prve četiri obitelji; Novosel, Perus, Skrba i Tuk. Južni dio naselila je obitelj Novosel, a do njih su se smjestile obitelji Perus, Skrba i Tuk. Nešto kasnije, tu je svoj dom osnovala i obitelj Vukić. Prvi stanovnici nadničarili su u vinogradima na brdima Hum i Čelca te radili kao volari i(li) kopači na plodnim poljima u susjednim Gregurovcu i Miholcu. Kasnije su mještani postali sami svoji gospodari, obrađujući svoja polja i uzgajajući svoju stoku, svinje i perad. Poljoprivrednom proizvodnjom mještani se bave i danas, no mnogi su stalno zaposleni u nekoj tvrtki, ili žive od mirovine.
O životu u mjestu ukratko nam je ispričao Stjepan Tuk, koji je od najranije mladosti uključen u ovdašnji društveni život. On se također za svoje potrebe bavio poljoprivredom, no glavno zanimanje mu je obrada metala. Ovdje je odrastao, a osnovnu školu pohađao je u Gregurovcu i Fodrovcu. Srednju školu završio je u Križevcima i po zanimanju je strojarski tehničar. Jedno vrijeme bio je zaposlen u Križevačkom „Radniku“. Svoj kruh zarađivao je i u Njemačkoj, a imao je i bravarski obrt.
– U vrijeme mog djetinjstva selo je imalo nešto manje od 120 stanovnika, a u osnovnu školu išlo nas je desetak učenika. Mještani su se gotovo isključivo bavili poljoprivredom. Držali su krave za mlijeko i uzgajali tovljenike, svinje i perad. Mi djeca smo za vrijeme ljetnih praznika vodili krave i svinje na ispašu na gmanje Čret. Tamo su dolazili i stariji mještani i često igrali neku igru koju su nazivali Bicko. Za to vrijeme mi smo igrali nogomet ili neke druge igre – objasnio nam je Stjepan.
Žitelji su još šezdesetih godina proteklog stoljeća sadili i konoplju. Više obitelji imale su i tkalački stan na kojemu su žene u večernjim satima, nakon napornog rada na polju i u staji, tkale domaće platno.
– Pokraj sela protječe potok Črnec u kojemu su mještani močili konoplju. Oko konoplje je uvijek bilo omamljenih riba koje ‘su plivale leđno’. Mi djeca smo se u ljetnim mjesecima kupali u blizini konoplje i sakupljali omamljene ribe, ali smo i mi bili omamljeni, a danas znam i od čega – našalio se naš sugovornik.
Malo selo struju je dobilo tek 1958. godine, a inicijatori su bili Dragutin Novosel i Ivan Tuk. Mještani su sami kupovali i ukapali stupove, a tadašnja Elektra je samo postavljala vodove. Dolaskom struje, Valent Novosel je ubrzo kupio i prvi radio prijemnik. Mnogo kasnije Stjepan Blagaj kupio je televizor, pa su mnogi mještani kod njega provodili večeri uz tv serije. Do kraja šezdesetih godina žitelji su zemlje obrađivali uz pomoć konja. Oni siromašniji su za vuču pluga i kola koristili krave.
Razvojem sela, razvio se i društveni život pa je na inicijativu ponajviše Mirka Skrbe, 1968. godine pokrenuta gradnja društvenog doma. U domu su se često održavale zabave, svadbe i igrokazi u kojima su sudjelovali mještani. Dom je nedavno obnovljen izvana, ugrađena je nova PVC stolarija, a predstoji i uređenje unutrašnjosti. Pokraj doma danas stoji raspelo koje su mještani podigli pred desetak godina. Pedesetih godina selo je imalo i svoje muzičare koji su svirali na kućnim zabavama, ali i izvan mjesta. To su bili Ivan Novosel, Josip Vukić, njegovi sinovi Ivan i Stjepan Vukić, Vilim Tuk, Ivan Tuk i Ivan Skrba. Razvoj mjesta pratili su i obrtnici. Stjepan Šatvar bio je postolar, Perus, čije ime nismo saznali bio je kovač, Ivan Poharc izrađivao je bačve, a Josip Pićak bio je stolar. Početkom sedamdesetih godina proteklog stoljeća u selo je prvi traktor marke Zetor dovezao Dragutin Novosel, koji je radio u Njemačkoj. Ubrzo su traktore i mehanizaciju kupili i Ivan Novosel, Ivan Tuk, Poharc i drugi, pa su radovi na polju bili mnogo lakši brži. Sedamdesetih godina dosta žitelja odlazilo je na posao u Sveti Ivan Zelinu, ali i u Sloveniju u berbu hmelja.
Sela Ravenska dosta dugo bila su prometno nepovezana, i do njih se moglo samo iz dva pravca; Križevci, Komin, Zaistovec, a drugi pravac je bio Križevci, Vrbovec, Zagreb. Godine 1976. mještani su zidajući ručno kamen po kamen, iz mekog puta sagradili tvrdi bijeli put. Javna rasvjeta i telefon koji su mještani također plaćali, postavljeni su 1992. godine, a sedam godina kasnije asfaltirana je i cesta.
– Dobili smo asfalt, no mi mještani iz dvadesetak kuća s otprilike 85.000 kuna financirali izradu podloge – prisjetio se naš sugovornik, dodavši da su inicijatori asfaltiranja bili on i Ivan Novosel. Danas Sela Ravenska imaju šezdesetak mještana koji žive u šesnaest kuća. Najveći poljoprivredni proizvođači su Stjepan Vukić, Stjepan Novosel i Tihomir Skrba, koji se bave proizvodnjom mlijeka i tovom, pa u selu ima oko 150 grla stoke. Prije su u mjestu uzgajali i svinje i perad, no danas samo Josip Poharc ima farmu svinja. Mliječne proizvode na tržnicama u Zagrebu plasiraju Vesna Bedovec i Ivan Tukša, a Snježana Navoj bavi se uzgojem i prodajom povrća.
Sela Ravenska administrativno su u Općini Sveti Petar Orehovec, a spadaju u župu Gornji Dubovec gdje im je i zajedničko groblje. Nemaju plin niti kanalizaciju, no uskoro bi u mjesto trebala stići voda. Mladi su uglavnom stalno zaposleni u Križevcima i okolici. Osnovnu školu polazi četiri đaka, a iz sela su i dva srednjoškolca i jedan student. Najstariji mještanin je Dragutin Novosel koji ima 97 godina, no tu je i najmlađi Niko Novosel koji ima nekoliko mjeseci.
