Lucija Jakelić, javnosti poznatija kao Lu, mlada je pjevačica i kantautorica sa zagrebačkom adresom, ali rodom iz Đurđevca. Lu je hrvatsku pop scenu osvojila debitantskim albumom ‘Sve o čemu sam šutjela’, a ubrzo je uslijedila i nominacija za Porin, sudjelovanje u emisiji ‘A strana’ te showu ‘Tvoje lice zvuči poznato’. Međutim, Lu na sceni traži neko sasvim drugo mjesto od onog uvriježenog estradnog, a više o karijeri, glazbi, kreativnosti i planovima otkriva u opuštenom razgovoru.
GP: Nedavno je izašao album ‘Sve o čemu sam šutjela’ koji je oduševio i publiku i kritiku, a koji konceptualno funkcionira kao na primjer ‘Dnevnik jedne ljubavi’. Koliko je glazba za tebe svojevrsni self-help i psihoterapija?
– Glazba, a onda i pisanje, su za mene oduvijek načini izražavanja kojima bih si pomogla lakše shvatiti svijet ili sebe samu. Ne mogu čak ni reći da ‘kao dijete nisam tog bila svjesna’, jer imam osjećaj da još uvijek ne promatram te trenutke svjesno. To je jednostavno u meni, moja priroda u kojoj osjećam da nešto izvire ili navire i uvijek slijedim taj osjećaj. Svakako gledam na to kao terapiju jer često otpjevam ili napišem ‘na glas’ nešto što u svakodnevnom životu skrivam ili potiskujem. Naravno, tako i najbolje procesuiram pa ‘self-help priručnik’ za kojim posežem uvijek bude – glazba.
GP: Album je donio i nominaciju za Porin. Koliko ti je stalo do raznih nagrada struke? Trebaju li se publike ili nagrade ‘ganjati’?
– Mislim da bi bilo prazno, a u industriji čak i opasno reći da nagrade struke ne znače. Međutim, mene osobno one niti vode, niti potvrđuju (kad i ako ih dobijem). Smatram da su jako lijep pečat za autore. Naravno da bi bilo lijepo imati Porin za album ili pjesmu godine. Ako ih samo ganjaš, radiš muziku iz poslovnih ili političkih interesa. Ako ih zamišljaš uz glazbu koja te ispunjava, mislim da je to ipak ispravnije. U slučaju debitantskog albuma, nominacija mi je stvarno bila wow moment i žao mi je samo da nisam mogla nastupiti u Rijeci uz Porto Morto i J.R.-a, kao što je bilo prvotno planirano.
GP: Emotivno se izložiti javnosti svakako nije lako. Odakle dolazi ta potreba?
– Uvijek kažem da je biti autor-izvođač definicija ironije: napišeš nešto intimno i krhko, poželiš se izraziti, istovremeno često misliš da to ne treba nitko čuti, strah te … a onda ganjaš taj osjećaj na pozornici koji je nezamjenjiv – poveznicu s publikom. Toliko puta bih osjećala tremu ispjevati ono što sam napisala, a onda kada vidim zrcalno usta u publici koja to isto pjevaju, izgovaraju, osjećaju… nema ljepše potvrde glazbenog poziva. I tako u krug!
GP: Često ističeš da se ne smatraš dijelom estrade. Zašto? Gdje tražiš svoje mjesto na glazbenoj sceni?
– Bez obzira na iskustvo karijere zbog kojeg definitivno manje sudim ljude, ponašanje i motive, ipak estradi još uvijek stavljam negativan predznak. Za mene je estrada okoliš u kojem pokušavaš biti prisutan zbog ničeg posebnog, osim želje da budeš javna osoba. Ja se smatram glazbenicom u glazbenom javnom prostoru, kako kažeš – na glazbenoj sceni. Naravno da show od mene radi i ‘samo karakter’ za one koji još moju autorsku muziku nisu čuli, ali ne smatram da sam zbog toga dio estrade. Tražim mjesto koje mi pripada – pozornicu na kojoj izvodim i pokazujem svoj zanat i trud.
GP: Ove godine zbog pandemije nema nastupa, a čini se da će takvo stanje potrajati i sljedeće godine. Čemu se glazbenici mogu okrenuti u vremenu u kojem zapravo ne mogu obavljati svoj posao?
– Teško mi je govoriti generalno jer je ovo situacija u kojoj se većina muzičara prvi put našlo. Olako se može komentirati da će se onaj tko želi raditi snaći, ali u zemlji u kojoj živimo je to zaista teško. Teško je inače dobiti priliku nastupati i raditi svoj glazbeni posao, a kamoli naći posao u bilo kojoj struci. Mislim da je svaki posao vrijedan i ako se treba snaći, da se može raditi nešto za što imaš afiniteta. Jasno, tu dolazi u pitanje ego. Iskreno, ja sam se zaposlila u cvjećarni da naučim novu vještinu i maknem misli od brige. Uz to, kreativna sam i dalje, pišem, stvaram, snimam. Mnogo sam i prištedjela samostalno kroz dvije godine rada na albumu jer me ne financiraju roditelji ili menadžer. Kako siješ…
GP: Jesu li televizijski ili radijski nastupi neka vrsta budućnosti za glazbeni biznis?
– Možda su dobra varijanta za predstavljanje novih projekata, albuma ili interaktivnih nastupa uživo. Ali ništa ne može zamijeniti koncerte koji se baziraju na ljudskoj energiji, iskustvu povezivanja, emociji, tih nekoliko sati u kojima si ljudsko biće koje osjeća i živi glazbu.
GP: Glazbenici često razlikuju osobu na sceni, u ovom slučaju Lu Jakelić, od svoje privatne osobe. Trenutno sudjeluješ u televizijskom showu ‘Tvoje lice zvuči poznato’ gdje se Lucija Jakelić najprije mora transformirati u Lu Jakelić, a tek onda u nekog trećeg izvođača. Koliko su takve višestruke transformacije zahtjevne?
– Sviđa mi se pristup ovog pitanja jer zaista, koliko god se trudim biti prirodna u javnom nastupu, ipak postoji razlika one Lu koja je kod kuće i one koju svi imaju pravo kritizirati, komentirati i slušati. Kada se na to doda intenzivan raspored u kojem si svaki tjedan netko drugi, ako nisi čvrst i profesionalan, postoji šansa da se psihički umoriš i pogubiš. Fizička transformacija traje po 8 sati, a za psihičku i glumačku pripremu imaš svega 2-3 dana. Show ponekad prelazi granice ‘bedastog’, ali odgovorno tvrdim da rijetko tko može izdržati taj tempo, a da je zbilja odličan imitator.
GP: Postoji li opasnost da izvođač u svemu tome izgubi ‘sebe’?
– Da, uvijek kada ne radiš ono što voliš iz pravih razloga i ne radiš na sebi. Kao mladom izvođaču, teško je suočiti se s toliko različitih energija, od kojih su neke pritom toliko nerazvijene da su strašno frustrirane. To treba nekako naučiti prepoznati, od tog se zaštititi i uvijek na kraju dana znati tko si ti i što tebe ispunjava. Koncentracija na vlastiti rad i nastup, pritom ne mislim egoistično nego samosvjesno, je najbolja opcija. A naravno, treba se sjetiti i uživati, igrati se … brzo prođe sve.
GP: Većina glazbenika u nekom trenutku karijere odseli u Zagreb. Misliš li da je potrebno biti u prisutan u Zagrebu da bi se napredovalo u glazbenoj karijeri? Odrasla si u Đurđevcu koji je u prošlosti iznjedrio neke poznate glazbenike na lokalnoj, ali i malo široj razini. Može li se biti uspješan glazbenik i živjeti u Đurđevcu ili nekom drugom manjem mjestu?
– Jako sam ponosna na činjenicu što sam iz manjeg gradića. Generalno primjećujem na kolegama koji nisu iz Zagreba kako drugačije gledaju na karijeru i pozive. Manji grad ti pruži širinu snova, stremiš za nečim većim na svim razinama. Možda više sanjaš, više se trudiš, skromnije pristupaš grupi ljudi i više cijeniš svoju širinu publike ako ju uspiješ zadobiti. Ne mislim nužno da je potrebno biti konstantno prisutan u metropoli, ali činjenica je da su u njoj najveće prilike za rad, barem dok se razvijaš.
GP: Na kraju, pogled u neku bližu budućnost. Sprema li se novi album? Jesu li se kreativni proces i tematika promijenili otkako je počela pandemija?
– Zbog pandemije mi se promijenio kurs nastupa uživo. Trebali smo taman na omanju regionalnu turneju prezentirati album. Nekako gledam da za sve postoji pravi trenutak te da imam još nešto za naučiti dok se to ne ostvari. Što se tiče kreativnog procesa, on se mijenja neovisno o pandemiji. Radim na sebi, rastem, tek sam navršila 27 godina i definitivno osjećam prijelaz iz djevojke u mladu ženu. Nakon dvije intenzivne godine rada na albumu i karijeri, ubrzano sam vidjela kako neke stvari funkcioniraju i opet zaključila isto: jako je teško biti svoj, ali kada dobiješ dar to njegovati, treba glavom kroz zid. Drugi album je uvijek najteži, posebice kada prvi prođe tako dobro, pa bih lagala kad bih rekla da ne osjećam pritisak. Ipak, imam preko 10 novih hrvatskih pjesama i one će sigurno naći svoje mjesto iduće godine u obliku nove ploče. Privatno imam snimljen EP s engleskim autorskim stvarima. Više ću raditi, manje najavljivati, pa kad bude, bit će.
