Marija Fijačko Ban ima pune 82 godine, no ako je priupitate kada je uselila u Dom za starije i nemoćne Koprivničko-križevačke županije, kao iz topa će ispaliti datum – 1. kolovoza 1991. godine. Upravo je te godine ustanova koja pruža skrb osobama starije životne dobi i otvorila vrata svojim prvim stanarima.
– Nema tu nitko stariji po stažu od mene, svi oni koji su došli posle mene već su u međuvremenu zauvijek otputovali u istom smjeru – odmah na početku je razjasnila Marija koju smo obišli u srijedu, upravo na dan kada su se u prizemlju ovog županijskog objekta okupili predstavnici županijskih i gradskih službi kako bi obilježili 28 godina njegovoj postojanja.
Dani puni sadržaja i aktivnosti
Marija je u Dom stigla iz Lepavine, odmah nakon njegovog otvorenja. Imala je tada 55 godina i bolesnu kralježnicu. Ortoped joj je tada predlagao operaciju uslijed koje bi mogla ostati nepokretna, a druga je varijanta bila osloboditi se svih kućanskih aktivnosti i obaveza. Ona je izabrala drugu opciju i danas je, 30 godina kasnije, još uvijek pokretna.
– Još sam uvijek na nogama, no u međuvremenu sam izgubila vid, glaukom je učinio svoje, no ne mogu reći da sam ikad požalila zbog svoje odluke – priča nam u sobi broj 219 koju je zaposjela po dolasku i iz koje se svih ovih godina nije maknula dok su se cimeri mijenjali. Danas sobu dijeli s 80-godišnjom Nadom.
Njih dvije već su pet godina zajedno i priznaju da se dobro se slažu. Iako su cijeloga života živjele na svega par kilometara zračne udaljenosti, prva u Lepavini, druga u Velikom Pogancu, tih nekoliko brežuljaka ipak je bilo dovoljno da se njih dvije ne sretnu u „civilizaciji“ nego ovdje, u „hotelskom“ smještaju.
Nada je napunila 80 godina, no dani su joj ovdje puni sadržaja i provodi ih aktivnije i raznovrsnije nego je to bilo vani.
– Idemo na kuglanje, pikado, bingo, heklam, našivavam i tak, zabavljam se – govori uz smiješak.
Marija je zbog nedostatka vida ograničena. Dok je prije puno heklala, štrikala, i pisala, danas joj preostaje još jedino slušanje zvučnih knjiga koje posuđuje u gradskoj Knjižnici i čitaonici Fran Galović.
– Problem je što mi nemaju više što dati jer sam sve već preslušala. Nažalost, drugo mi ne preostaje, muziku više ne podnosim, odslušam vijesti i to mi je dovoljno. Bilo mi je zanimljivo i kad sam vaš tjednik mogla odslušati na CD-u, to je sad prestalo, no nadam se da će se ponovo vratiti ta mogućnost – veli Marija prema čijoj bi se životnoj priči mogao napraviti dobar filmski scenarij.
U Domu srela svoju srodnu dušu
Godine 1972. ostala je bez supruga koji je stradao u prometnoj nesreći i ostavio je s šestoro djece, kćerkom i pet sinova koje je sama podizala. U međuvremenu su se djeca razišla po svim stranama svijeta, jedan joj je sin i preminuo, no u to vrijeme, kad im je majka objavila svoju odluku da odlazi u Dom, nije im bilo svejedno.
– Jednu nedjelju sam ih sve sazvala, napravila ručak i poslije im objavila odluku da idem u Dom. Kćerka se rasplakala i rekla „Mama, ti si nas tolike othranila, nije u redu da sad ideš u dom, a imaš dom kod mene”. No, moja je odluka bila definitivna. Znala sam da kod nje ne bi mogla sjediti i čekati da se vrati s posla i primi kuhanja ili da sama radi po vrtu. Doktor mi je savjetovao da se ne smijem prigibati, da ne smijem dizati ništa teže od ručne torbice, a žena tako u svom domu ne može živjeti. Preporučio mi je terapije s kojima su me kasnije održavali, baš kao stari auto – šali se Marija.
Život u Domu preporučila bi svima, a njoj je, osim po dobrim cimericama posebno draga uspomena na njenog drugog pokojnog supruga Zdravka Bana kojega je upoznala baš ovdje, 1997. godine.
– Srela sam tu svoju srodnu dušu, udala se i živjeli smo 11 godina zajedno, no on je nažalost preminuo. Vodili smo miran i skladan život. Kad smo izlazili, izlazili smo zajedno, ako smo bili u sobi, opet smo bili zajedno. Bio je to jedan period i više nego lijep, a nakon toga su se opet u mojoj sobi nastavile mijenjati cimerice. Imala sam sreće pa su me uvijek zapale dobre osobe. Bila je tu jedna baka iz Pitomače koju je cijeli Dom obožavao. Od ranog jutra nasmijana, raspjevana, uvijek za šalu, u šest i pol godina nismo nikada razmijenile neugodnu riječ, no ne mogu se požaliti ni na Nadu, iako se povremeno potučemo i to tako da ona baci jastučić na mene – govori kroz smijeh Marija.
Nada ne skriva zadovoljstvo što je pred pet godina uselila u sobu 219 nakon neugodnog iskustva s bivšom cimericom pa danas jasno i glasno govori kako ju je Marija spasila od zla.
– Svi smo mi različiti i moramo se priviknuti jedni na druge – veli Nada.
Život bez stresa
A kad je u pitanju režim u Domu, njih dvije ga opisuju pravim vojničkim. Nema tu spavanja do kad se kome hoće pa ćemo na doručak kad nam zakruli u želucu.
– Doručak je do 8, do tad moramo ustati, oprati se i obući i sići u restoran. Poslije doručka smo slobodne do 12.30 kad je vrijeme ručka, a od 13 do 15 je vrijeme odmora. Imamo dobro osoblje u kuhinji i konobare, zbilja rade kao pčelice. Hrana je dobra, ne bi ni kod kuće bilo bolje. Tu stave tanjur pred nas, nakon što se najedemo dignu ga i operu, smještaj je vrhunski – slažu se njih dvije te naglašavaju kako se ovdje živi komotno, nema stresa zbog kupovine, pripremanja hrane, jednostavno dođeš, sjedneš, najedeš se, digneš i odeš, kasnije imaš vremena za svoj hobi, za sve ono za što se doma rijetko kad našlo slobodnog vremena.
– Bilo mi je lijepo pogotovo dok sam imala zdrave oči i vidjela. Sudjelovala sam u svemu, svim programima, išla na takmičenja u druge domove, s ekipom, na izlete. Sad je to sve iza mene, no skrb je jako dobra, u odnosu da sam doma, tu imam sve što mi treba. Cijenu od 2400 kuna, mirovina mi još uvijek pokriva i nadam se da neće biti promjene cijene jer onda ne znam kako ću – podijelila je s nama Marija na kraju svoju bojazan.
