Koprivničanac Marko Fogl koji se sredinom svibnja uputio na putovanje motorom od Novog Zelanda do Koprivnice, svoje putovanje polako privodi kraju. Iza sebe je ostavio predivnu Australiju i borio se s gomilom problema u Indoneziji. Ovoga puta javio nam se s dojmovima iz Kambodže, Tajlanda i Myanmara. Nakon rasturenog motora i brojnih neugodnih situacija u Indoneziji, sjesti natrag na motor i nastaviti put bila mu je jedna od najtežih stvari na putovanju.
– Nakon pada mislio sam da nikad više neću voziti motor. Ulovio me nekakav čudan osjećaj. Prvih sat vremena umirao sam od straha i osjećao se kao da nikad u životu nisam vozio motor. Dan po dan i samopouzdanje se vratilo. Majstor koji mi je u Kuala Lumpuru popravljao motor radio je dan i noć na njemu i tako dva tjedna, posuđivao je alat i na kraju nije želio ništa naplatiti jer mu je od svega važnije bilo to da ja nastavim put i ostvarim svoj san. Ostao sam bez riječi – rekao je Marko.
Fina hrana i druželjubivi ljudi na Tajlandu
Putovanje Tajlandom počelo je gubljenjem kartice na bankomatu već prvog dana.
– Dignuo sam novce i zaboravio pokupiti karticu, a to sam primijetio tek nakon dva sata. Vratio sam se, ispitivao ljude jesu li pronašli karticu, pitam postoji li banka, nitko ne govori engleski jezik, sporazumijevam se na sve moguće načine. Napokon mi jedan muškarac kaže da postoji, sli da se otvara sutradan ujutro. Taj isti muškarac dočekao ga je ispred banke da mu pomogne jer nitko ne govori engleski jezik. Ostao sam u čudu – prisjetio se Marko.
Tajland mu se svidio jer je vrlo slikovit, priroda je očuvana, vozio je kroz prašume i prekrasne krajolike, malo kroz planine, malo uz more.
– Klopa je prefina i jeftina, ljudi nasmijani, druželjubivi, otvoreni i topli, noćni život je odličan – kazao je Marko.
No, i ovdje se pojavila jedna neugodna situacija. Marko ističe da je bila gužva na semaforu, on se na motoru gura da prođe između automobila, vozila se počinju kretati, no on još uvijek ne uspijeva proći semafor.
– Stane automobil kraj mene, muškarac spušta prozor i kaže mi da sam mu ogrebao retrovizor. Nisam baš siguran u to, ali idem vidjeti o čemu se radi. On priča na mobitel 20 minuta, ja gledam retrovizor i ne razumijem kako sam ga i gdje okrznuo. On priča da je boja za njegov automobil jako skupa, nema je u Tajlandu, to je jako skupo, popravak bude oko 700 eura. Meni su oči ispale i ne znam što ću, stranac sam, njegova riječ protiv moje, on prijeti policijom. To mi je najmanje trebalo u tom trenutku. Prebrojim kod sebe 100-tinjak eura, to mu ponudim, on prihvati i riješena stvar – objasnio je Marko.
Stroga pratnja i tajfuni kroz Myanmar
Jedna od najčudnijih atmosfera tijekom putovanja, bila mu je ona u Myanmaru, jer je ulazak u zemlju vozilom zabranjen ako nije dogovorena službena pratnja. Marko ističe da ni sam nije siguran koji je razlog pratnje i svih procedura koje ona donosi, no rekli su mu da s obzirom na to da je tamo više od 6000 različitih plemena s različitim običajima, radi vlastite sigurnosti najbolje je imati vodiča. No nije baš uvjeren koliko je to zbilja istina.
– Cijena prelaza granice ovisi o broju vozila i planiranih dana u zemlji. Moj prvi dogovor s grupom ljudi je propao zbog popravka motora, pa sam pronašao drugu. Jeftinije je kad je više ljudi organizirano. U pet dana morali smo proći 1600 kilometara. Uzme li se u obzir stanje cesta i vremenske neprilike, putovanj eje bilo malo bezveze. Svaki dan vozili smo kao manijaci 13 sati da bismo stigli na dogovorene lokacije. Nismo imali vremena stajati, uživati, fotografirati – napomenuo je Marko.
Dodao je kako im je službena pratnja oduzimala putovnice svaku večer, sastanke su imali svako jutro i svaku večer, ruta je bila strogo određena i nisu smjeli skretati s puta, pratili su ih 24 sata na dan putem GPS uređaja, ujutro su im vraćali putovnice i davali upute gdje smiju jesti, a navečer ako bi odlučio prošetati oko hotela, uvijek su ga pratili.
– Volio bih se vratiti jednog dana i razgledati Myanmar kako se spada. Na našem putu dva dana nas je pratio tajfun. Toliko kiše i vode u životu nisam vidio, a i lokalci su kazali da ne pamte ovakve oborine. Sve je plivalo u vodi. Sva sreća da sam bio u grupi jer ne znam kako bih to sve sam prošao. Mokar sam bio do kože, vidljivost ceste bila je nikakva, ceste su bile poplavljene. ciojelo vrijeme slijedio sam motoriste iz Francuske i nadao se da se ništa na motoru neće pokvariti – prisjetio se Marko.
Mistični hramovi Kambodže
Napominje da je Kambodža bila slična Tajlandu, a najviše su ga se dojmili hramovi.
– Nestvarni su, kao da ne pripadaju ovom svijetu. Imao sam gomilu pitanja, a nitko nema konkretne odgovore. Cijela priča oko njih vrlo je misteriozna. Znao sam stati, gledati i nisam mogao vjerovati koliko su čudesni. N anekima od njih bio sam potpuno sam i to je bilo jako ispunjavajuće iskustvo – zaključio je Marko.
Ovaj dio putovanja najviše će pamtiti po ljudima. Iako je lijepo bilo voziti se novim krajolicima, ističe da oni nisu ni približno slikoviti i živopisni kao oni u Australiji ili na Svilenom putu gdje se trenutno nalazi.
– Fascinantno je gledati kako se postepeno tijekom puta mijenjaju kulture i ljudi. Sa svakim novim danom putovanja postajem svjestan koliko se moja očekivanja prilikom planiranja puta razlikuju od stvarnosti. Maštao sam o predivnim zalascima sunca na Tajlandu, o prizorima i pogledima koji oduzimaju dah, no istina je daleko od toga. Rijetko doživiš takve trenutke jer pokušavaš preživjeti u prometu, umireš od vrućine i nije ti uopće do stajanja i fotkanja, žuriš na granični prelaz zbog vize, voziš se kilometrima po rižinim poljima. Ovo ipak nije godišnji odmor na kjem je sve isplanirano, nego čista avantura u kojoj nema povratka – objasnio je Marko.
Iza sebe je ostavio Bangladeš, Butan, Nepal, Indiju i Pakistan. pred njim su Iran, Azerbajdžan, Gruzija, Armenija, Turska, a u Koprivnici ga očekujemo krajem studenoga.
