- Mislim da se svakoga može naučiti pisati. Pitanje je samo hoće li se ta osoba prepustiti.
Kristian Novak u posljednjih je nekoliko godina bez sumnje jedan od najčitanijih domaćih autora takozvane ‘srednje generacije’. Njegov drugi roman ‘Črna mati zemlja’ privukao je veliku pozornost publike i kritike, a to se nastavilo i romanima ‘Ciganin, ali najljepši’ te ‘Slučaj vlastite pogibelji’ kojeg je nedavno i predstavio u Knjižnici i čitaonici Fran Galović. Bila je to izvrsna prilika da s Novakom popričamo upravo o posljednjoj knjizi, ali i o popularnosti, kajkavskom, pisanju i budućim književnim idejama.
U našoj si knjižnici uz kolegu Marka Gregura najčitaniji domaći autor. Koliko i dalje pratiš takve statistike?
Sad više ne jer znam da stvari idu dobro. Kod prvog sam romana reagirao na svaki signal i pokušavao vidjeti što i kako mogu bolje. Vele, društvene mreže. To može biti dvosjekli mač. Ako previše tamo udaviš svojim pisanjem, možeš postići kontra efekt. S ‘Ciganinom’ je nastao ‘hype’, ljudi su knjigu preporučivali jedni drugima što je najbolja promocija, ali se i dalje trudim obilaziti gradove, popratiti knjigu. Sad je Koprivnica, sljedeći tjedan Donji Miholjac… Kamo god me zovu, a da mogu otići, otići ću.
Od ‘Ciganina’ je prošlo sedam godina, no čini se da popularnost ne jenjava.
Da, s tom knjigom sam znao da ću si ili zabiti zadnji čavao ili…
Ljudi koji se bave kreativnim poslom često još u procesu osjete i znaju da su napravili nešto dobro. Jesi li i ti imao taj osjećaj pišući ‘Ciganina’?
Da i taj impuls je ono što me pokreće dalje, ali zapravo na potkraj svake knjige budem razočaran svime jer grandiozna vizija koju imam na početku ispadne nešto potpuno drugačije. Očigledno je da ja ipak nešto dobro napravim u svemu tome… Nikakvim PR-om ne možeš forsirati da nešto bude prihvaćeno i popularno, to je jednostavno tako. Više ne čitam svoje knjige nakon što su izašle jer sam svjestan svega što sam mogao napraviti bolje, ali u tom trenutku nisam znao kako i ostavljam to iza sebe. Tješim se idejom da sam u tom trenutku pisao najbolje što sam znao i mogao.
Više ne čitam svoje knjige nakon što su izašle jer sam svjestan svega što sam mogao napraviti bolje
Knjige su ti izrazito vezane za kajkavsko govorno i kulturološko područje. Kako su knjige onda prihvaćene i u ostalim dijelovima Hrvatske pa i u susjednim zemljama?
Ima ljudi i s kajkavskog govornog područja koji ne žele čitati kajkavski tekst, imaju određenu averziju prema tome, a i teško im je čitati jer svi smo mi verzirani na čitanje standardnog hrvatskog jezika, ali ako je priča dobra, prisile se. Gdjegod se knjige čitale u Hrvatskoj, nije mi to čudno jer ipak je sve to Hrvatska, ali i u Srbiji se, na primjer, čitaju, a knjige izlaze više-manje takve kakve jesu.
Čini mi se da je pisanje na dijalektu u domaću književnost donijelo svojevrsnu svježinu, a i čitateljima je takav pristup atraktivan, iako se može pomisliti da će dijalekt knjigu učiniti još nepristupačnijom široj publici.
Dugo se vremena činilo da smo mi kajkavci ‘izmješteni’ iz tog nekog kulturnog svijeta. Dalmacija je uvijek jaka, centar uvijek jak, Slavonija ima svoje… Mi kajkavci smo uvijek bili u nekakvom ‘getu’, ali stvar se promijenila. Imamo podjednake šanse kao i svi ostali.
Kajkavci kao da imaju određeni kompleks prema vlastitom dijalektu…
Da, to je kompleks i to me podsjetilo kako su dečki koji su služili JNA, a što je tada trajalo godinu dana, promijenili govor i počeli koristiti štokavizme. I Slovenci starije generacije kad razgovaraju sa mnom, iako ja sasvim dobro razumijem i čitam slovenski, prebacuju se na štokavštinu. Očito je Jugoslavija bila ta koja je držala štokavsku hegemoniju, a sve drugo je bilo marginalizirano. Kajkavski je uvijek imao neku simboliku, sjetimo se samo Balada Petrice Kerempuha… Ali i pisalo se uvijek na kajkavskom govornom području, imamo pisce iz Koprivnice, Bjelovara koji su pisali i na kajkavskom i na štokavskom, u Međimurju znam mnogo pisaca koji pišu i drame i poeziju i prozu, ali nitko nije uspio prodrijeti na nacionalnu razinu pa su ljudi radije posezali za prosječnim proizvodima onoga što je bilo u centru izdavačke pozornosti.
U tom je smislu roman ‘Slučaj vlastite pogibelji’ ponešto drugačiji…
Mislio sam da je jer sam mislio da pišem lakšim kajkavskim, ali ispada da je teži, barem su mi tako čitatelji posvjedočili. Ali opet, narativne dijelove pišem na standardu, a replike na dijalektu kao i u prijašnje dvije knjige. Treba mi jedno i drugo, a i ne bih bio u stanju napisati cijeli roman na kajkavskom kao Marko, iako to kod Trombetassicza to ima smisla. Čini mi se da na standardu mogu iskazati stvari koje bi na kajkavskom bile jako teške, a čim bi meni bile teške za napisati, bile bi teške i za pročitati.
Koliko ti je istraživačkog rada potrebno prilikom pripremanja romana, a konkretno posljednje knjige?
Puno, ali sam se u nekom trenutku zaustavio i pustio da neke stvari čak i namjerno ispadnu naivnima jer je riječ o živim ljudima pa da ne bi slučajno netko povezao nešto, pomislio da me netko ‘napumpao’ da to napišem ili da mi je netko bio informant… Sve što sam saznao, saznao sam iz javno dostupnih izvora, a ostalo sam izmaštao. U ‘Črnoj mati’ je to bilo istraživanje vlastite obiteljske prošlosti. Tamo sam zapravo istraživao psihologiju jer roman je nastao iz činjenice da sam shvatio da nesvjesno izmišljam stvari koje su se dogodile. Sestra mi je ukazala na to. Ispričao bih neku anegdotu iz našeg djetinjstva, a sestra bi rekla ‘To se nije dogodilo, svjestan si toga?’. Morao sam provjeriti o čemu se radi prije nego se javim psihijatru i počnem razgovarati o potencijalu za shizofreniju, i pročitao najnovije istraživanje koje pokazuje da sjećanja nisu preslika onoga što se dogodilo, nego verbalizacije i nekakva nova konstrukcija. Sa sjećanjima moramo biti jako oprezni, a na tome sam temeljio ‘Črnu mati’. Zašto sam ja sebi izmislio povijest koja je potpuno drugačija od onoga što se dogodilo? Tu onda u priču dolaze krivnja, kajanje, zašto se pokušavamo prikazati boljima nego što jesmo… Za ‘Ciganina’ sam obavio hrpu istraživanja, godinu i pol sam samo čitao, gledao, razgovarao s informantima… Skupio sam nekih 700 kartica materijala, što znanstvenih što ‘first person’ izjava i od toga je trebalo napraviti priču. To je zeznut proces jer ne može i ne smije sve ući u knjigu, počneš docirati.
Kad smo već kod organizacije i uređivanja, jasno je da imaš urednika, no jesi li i sam sebi donekle urednik već prilikom procesa pisanja pa si zadaš neke granice i slično?
Jesam, to je i moj najveći problem. Glavni uređivački i prerađivački postupak mi je redukcije. Napišem puno toga i onda polako smanjujem, ostavljam samo ono što je bitno, a tom procesu nikad nije kraj, uvijek možeš još i još… Ne želim maltretirati urednika još dok ja znam što se može napraviti s tekstom da bude bolji. Uredniku idem u trenutku kad više ne znam što bih i nisam više siguran u sebe.
Što dalje? Jesi li razmišljao o tome da promijeniš formu, okreneš sve naglavačke…?
Želio bih promijeniti lokaciju. Međimurja je sad dosta…
Eksploatirao si ga? Mislim, ne u pogrdnom smislu…
Dobro da si ti rekao tu riječ, a ne ja. Ima to i svoju dozu pogrdnosti koju ja priznam. Veći dio života živim u Zagrebu, nije fer pozicija izvana… Rekao sam što sam mislio, napisao što sam mislio, prebacujem lokaciju. Volio bih probati s novelom, napeta mi je ta forma.
A malo se izgubila, pojela ju je kratka priča.
Tako je, ili kratka priča ili netko napiše tekst od 80 stranica i to je već roman. Novela je u mojoj glavi jedna zaokružena cjelina u kojoj nema prostora ni za kakvu digresiju i ostaje ono što je stvarno bitno. To mi je nekakav ideal i za mene koji pišem jako puno, to bi mi bila dobra vježba.
Želio bih promijeniti mjesto radnje svojih knjiga i umjesto romana, okušati se u noveli
Sad kad kažeš vježba, bilo bi možda logičnije da si s novele prešao na roman, a ne obrnuto i s obzirom na tvoje dosadašnje iskustvo romana, ta novela bi mogla biti vrlo sadržajna, kondenzirana.
Zapravo sam htio od ‘Slučaja vlastite pogibelji’ napraviti novelu. Sakriti roman u zbirku novela, međutim u nekom sam trenutku vidio da tu ima previše materijala i da knjiga mora biti roman. Često se na radionicama pisanja kaže ‘počnite s kratkom pričom pa ćete preći na roman’, ali nije isto. Iz drugačije pobude dolazi kratka priča, iz drugačije roman, pjesma pak iz neke treće…
Još jedno pitanje vezano uz radionice… Držiš ih često?
Ne, držao sam jednu ozbiljnu od deset tjedana i povremeno ih držim po školama kao što sam i u Koprivnici na Galovićevoj jeseni bio u Gimnaziji…
Dogodilo mi se iz vlastitog iskustva na radionicama da, pričajući nekome o tome što bi on trebao, ja shvatim što bih trebao.
Tako je, apsolutno. Kada probam artikulirati ono što intuitivno osjećam, shvatim da ili radim krivo ili shvatim što zapravo radim. To je zaista zanimljivo, ali ne bih se baš više upuštao u to jer to je ozbiljan posao. Tih deset tjedana bavio sam se samo tekstovima drugih i izmorilo me to. Ako želiš to napraviti ozbiljno, posvetiš se samo tome, ništa drugo nisam stigao.
Misliš li da se nekoga može naučiti pisati?
Da, mislim da se svakoga može naučiti pisati. Pitanje je samo hoće li se ta osoba prepustiti. Mislim da je tu iskrenost važna, zaroniti u sebe, izbaciti svoje osobno iskustvo van, to nikada ne može biti trivijalno. I ono što je moj profesor hrvatskog koji je jako puno utjecao na mene stalno govorio, pišite jezikom koji vam je blizak.
