Na dijalizi je trenutno 85 pacijenata, prosječno se na novi bubreg čeka tri godine

Dijagnoza bubrežne bolesti, a poglavito potreba za nadomještanjem bubrežne funkcije dijalizom uvelike utječe na kvalitetu života bolesnika, ali i njihovih bližnjih. Odjel hemodijalize specifično je mjesto u koprivničkoj bolnici dr. Tomislav Bardek. Za one koji ovise o aparatu koji im život znači, to je lokacija koja im je tri puta tjedno poput doma. Ondje, dok poseban medicinski sustav iz njihovog krvotoka čisti toksine i višak tekućine, odnosno obavlja onu funkciju koju su prestali raditi njihovi bubrezi, svaki od 85 pacijenta s područja naše županije ima svoj način provođenja četiri sata, koliko traje postupak. Netko spava, odmara, priča, čita, dok aparat, pod budnim okom sestara i tehničara, radi na filtriranju krvi.
Dr. Igor Žabić, liječnik je i pročelnik Službe za internističke djelatnosti i Odjela hemodijalize i nefrologije u koprivničkoj bolnici koji nam je ukratko ispričao kako izgleda jedan dan na njihovom odjelu te s čime se sve susreću pacijenti koji boluju od bubrežnih bolesti.

Dr. Igor Žabić, pročelnik internističke službe i Odjela hemodijalize i nefrologije//FOTO:IVAN BRKIĆ

– Kod nas na odjelu se trenutno nalazi 75 pacijenata na hemodijalizi te 10 pacijenata na peritonijskoj dijalizi. To su dakle, dva različita oblika liječenja pacijenata kojima su zatajili bubrezi – kazao je Žabić dodavši da u našoj bolnici, nefrološka ambulanta radi svaki dan od ponedjeljka do petka, odjel za dijalizu šest dana u tjednu, a kontinuirano se sedam dana tjedno tijekom cijele godine o pacijentima brine ukupno pet nefrologa. Liste čekanja za ambulantu nema jer već unutar tjedan dana otkad liječnici obiteljske medicine upute pacijenta na pregled, oni budu pregledani i započinje se obrada ili liječenje određene disfunkcije bubrega.
– Obično to bivaju pacijenti koji imaju niz drugih bolesti pa se daljnjim pretragama otkrije koji su glavni uzroci stradavanja bubrežne funkcije. Najčešća dva uzroka zbog kojih dolazi do oštećenja bubrega su šećerna bolest i povišeni arterijski tlak – kaže Žabić dodavši da su šećer i tlak zapravo tihi ubojice jer ljudi često nemaju nikakve simptome dok ne dođe do težeg oštećenja bubrega pa su bolesnici primorani započeti liječenje dijalizom.
Kako kaže Žabić, pacijentima se nakon pregleda u ambulanti, nakon što se utvrdi da imaju oštećenu bubrežnu funkciju, ponudi nekoliko opcija liječenja.Prva opcija je, kod umjerenog oštećenja funkcije bubrega, kontrola u nefrološkoj ambulanti svakih tri do šest mjeseci uz redovito uzimanje propisane terapije kako bi očuvali funkciju bubrega koliko je god to moguće. U fazi kada je bubrežna funkcija skroz oštećena i lijekovi više ne pomažu, takvim se pacijentima, kroz razgovor i uz liječničku preporuku daje mogućnost biranja između hemodijalize ili peritonejske dijalize.
– Hemodijaliza je način liječenja gdje dva do tri puta tjedno u trajanju do četiri sata bolesnici dolaze u bolnicu i uz pomoć dijaliznih aparata provodi se proces ‘čišćenja krvi od štetnih tvari’. Tada im aparat pročišćava krv i radi sve one funkcije koje inače rade zdravi bubrezi, a koje zbog trajnog oštećenja bubrega nije moguće učiniti prirodnim putem. Prilikom boravka na našem odjelu, pacijenti dobiju obrok, a mi, liječnici i sestre, trudimo se da im razgovorom i pokojom šalom uljepšamo ta četiri sata – ističe Žabić nadodavši da je drugi oblik liječenja, peritonejska dijaliza u kojoj bolesnik nakon provedene edukacije putem male cjevčice postavljene u trbuh sam u kućnim uvjetima provodi proces dijalize bez potrebe dolaska u bolnicu. Taj oblik uglavnom, kako kaže, biraju mlađi ljudi jer su oni radno aktivni, više se kreću, mogu putovati i nisu vezani svaki drugi dan za aparat i bolnicu, a samim time im uvelike poboljšava njihovo psihičko stanje.

Doktori i sestre odjela za hemodijalizu i nefrologiju svakodnevno uljepšavaju dan svojim pacijentima kako bi se osjećali kao kod kuće//FOTO:IVAN BRKIĆ

Treći oblik liječenja nadomještanja bubrežne funkcije je transplantacija bubrega. Kod bolesnika koji izraze želju za tim oblikom liječenja, ako ne postoje objektivne kontraindikacije te se detaljnom obradom utvrdi da su sposobni za transplantaciju započinje se obrada za stavljanje na listu čekanja za transplantaciju bubrega.
– Kod nekih obradu za transplantaciju bubrega počnemo još dok bubrezi nisu do kraja uništeni, kada su bolesnici još kod kuće i normalno funkcioniraju, a u nekim slučajevima kada je već započeto liječenje jednim od oblika dijalize, a mi procijenimo da je pravo vrijeme za pripremu za transplantaciju – rekao je Žabić dodavši da obrada za transplantaciju traje i po više mjeseci i to zato što pacijent mora odraditi mnoštvo kontrola i nalaza i svi oni moraju biti uredni kako bi se izbjegla i najmanja moguća komplikacija pri samoj transplantaciji bubrega koja je medicinski vrlo složen proces.
Ono što valja naglasiti da svi pacijenti koji idu na dijalizu ne moraju nužno ići i na transplantaciju. Dakle, već po započinjanju liječenja dijalizom pacijentima se procjenjuje njihovo stanje i jesu li potencijalni kandidati za transplantaciju ili nisu. Sva obrada i priprema za transplantaciju odrađuje se u našoj bolnici i ona je besplatna, a nakon obrade, nalazi se još jednom kontroliraju u Zagrebu i tek tada konzilij više liječnika da svoj ‘blagoslov’ i stavlja se pacijenta na listu čekanja.
– Onog trenutka kada je pacijent došao na listu čekanja, poziv za transplantaciju može doći u bilo koje vrijeme, danju ili noću, odnosno bolesnik može biti pozvan na operativni zahvat. Ono što je jako važno kod same transplantacije je to da se bubreg donora (darivatelja) podudara s tkivom primatelja kako bi se smanjila mogućnost odbacivanja bubrega – kazao je Žabić dodavši da se u Hrvatskoj u prosjeku na transplantaciju čeka do tri godine.
Kada se odradi transplantacija, pacijenti su i dalje neko vrijeme u bolnici gdje ih se prati i daju jaki lijekovi – imunosupresivi.
– Liječenje nikada zapravo ne završava, iako sada pacijenti imaju novi bubreg, mokre, pokretni su i ne moraju ići na dijalizu, ali se i dalje moraju paziti kako bi očuvali nedavno transplantirani bubreg – ističe doktor Žabić kazavši da Hrvatska ima veliki broj donora organa i zato proporcionalno tome iz cijele Europske unije dobiva više donorskih bubrega. U prosjeku u našoj županiji između tri i osam pacijenta godišnje dobije novi bubreg što je jako dobro u odnosu na neke druge zemlje. Trenutno na listi čekanja imamo šest pacijenta iz naše županije koji čekaju na bubreg i kako kaže Žabić, nada se da će njihov sretan dan uskoro i doći.
Kako je Hrvatska članica Europske Unije i Eurotransplanta svi pacijenti koji su u obradi za transplantaciju, odnosno njihovi podaci šalju se u bazu potencijalnih primatelja u Nizozemsku te ako se bilo gdje unutar Europske unije nađe podudarni bubreg, naš bolesnik ga može primiti. Ta činjenica uvelike je povećala mogućnosti uspješnijeg liječenja i mnogim našim građanima dala priliku za kvalitetniji život koji prije nisu imali.
Ono što je također važno je to da pacijent zna čiji bubreg dobiva, ne ime, već starost osobe i njihove bolesti, a ako ne želi određeni bubreg može ga odbiti, iako se savjetuje da se konzultira s nefrologom. Kako kaže Žabić, bilo je slučaja da je pacijent odbio bubreg iako su mu liječnici rekli da je on dobar i da će mu itekako služiti, no upravo zbog toga što mu je ponuđen stariji bubreg, jednostavno ga nije htio.
Pacijenti na hemodijalizi su sada, u vrijeme epidemije, većinom cijepljeni i dodatno zaštićeni od mogućih komplikacija korone. Radi se o bolesnicima koji su zbog niza pridruženih bolesti rizična skupina i podložniji obolijevanju.
– U vrijeme dok nisu bili cijepljeni, vodili smo računa da oni koji su ipak oboljeli od koronavirusa budu dijalizirani u zasebnim prostorijama pod svim epidemiološkim mjerama kako se bolest ne bi proširila na druge bolesnike. Takvih je do danas bilo 30, od kojih je troje nažalost preminulo – kazao je Žabić posebno istaknuvši ulogu medicinskih sestara i tehničara koji su nesebično podnijeli najveći teret u zbrinjavanju bolesnika, često u nehumanim uvjetima kako bi bolesnicima osigurali visokokvalitetnu zdravstvenu skrb.
Odjel često funkcionira kao jedna velika obitelj, a medicinsko i nemedicinsko osoblje se maksimalno trudi pacijentima uljepšati boravak i pomoći im u svakodnevnim problemima.
– Na Odjelu se prigodno slave rođendani i blagdani kao kod kuće, svakoj lijepoj vijesti, bilo da je riječ o novom poslu, vjenčanju djece naših bolesnika, vijesti da je netko od posljednje dijalize postao baka, djed ili pradjed ili da je netko uspješno transplantiran, raduju se i pacijenti i sestre i liječnici – dodao je Žabić.
Neki od pacijenata nisu imali nikakve simptome po kojima bi mogli prepoznati da s njihovim ‘malim čistačima krvi’ nešto nije u redu.

Ankica Bregović već dvije godine na dijalizi čeka novi bubreg//FOTO:IVAN BRKIĆ

Jedna od takvih je i Ankica Bregović (60) iz Koprivničkih Bregi. Iako je držala pod kontrolom visoki krvni tlak s vremenom je bolest ipak polako napredovala.
– Na dijalizi sam nešto više od dvije godine, a pred dva tjedna sam došla na listu čekanja za novi bubreg – kazala je Ankica dodavši da je u trenutku kada je saznala da joj bubrezi ne rade dobro i da će morati na dijalizu osjetila strah i neizvjesnost, no kako je, kako kaže, u razgovoru s liječnicima i sestrama naučila više o svojoj bolesti i načinu kako se s njom nositi, a kako je na Odjelu ugodna atmosfera, brzo se pomirila sa svojom bolešću i nastavila nositi s izazovima koje ona nosi, gledajući s optimizmom u budućnost. Ankica dolazi na dijalizu dva puta tjedno, a svoj problem otkrila je na rutinskoj kontroli. Kasnije se situacija unatoč terapiji samo pogoršavala i morala je krenuti na dijalizu. Iako bolest bubrega nije nužno genetska bolest, u Ankičinoj situaciji očito je, jer je njezin sin išao na transplantaciju jetre, a i teta joj je 12 godina išla na dijalizu.
– Ja se dobro osjećam, dobro podnosim dijalizu, koliko uspijem, pazim što jedem i pijem. Ovdje su svi jako dobri i brižni, i liječnici i sestre, uvijek su uz nas ako nam je potrebna pomoć ili savjet – kazala nam je Ankica.
Između ostalog, valja naglasiti da neki od nas, ne samo da ne moraju ići na dijalizu ili transplantaciju nego su rođeni s jednim više i manje bubregom.
Mato Vojković (57) iz Reke ispričao nam je pak nesvakidašnju situaciju.
– Listopad, godine 2019. bio sam na moru za vikend. Prekrasno vrijeme, more toplo i ja se naravno okupam i tako svaki dan. Tjedan dana kasnije upala mjehura. Jedni antibiotici, drugi antibiotik pa urolog. Doktor me pregleda ultrazvukom i kada je već gotovo sve pregledao, kaže idemo vidjeti i bubrege. Kruži sa sondom od ultrazvuka po desnoj strani, stiska pa proba na lijevu pa opet desno. Trlja, trlja i na kraju me pita. Jeste li vi operirali bubreg? Ja kažem, doktore valjda vi znate i vidite bolje. Bio bi veliki ožiljak, barem mislim. Na to će doktor: Onda znači nemate desni bubreg uopće. Tako ste rođeni. Lijevi vam je skoro duplo veći i tako s navršenih 57 godina saznaš da ti fali dijelova – kazao nam je s osmijehom na licu Mato koji srećom sve ove godine nije imao nikakvih problema i nada se da ni neće.

Mato Vojković s 57 godina saznao je da je rođen sa samo jednim bubregom//FOTO:PRIVATNA ARHIVA

S druge pak strane, Koprivničanac Ivan Grobenski (28) rođen je s tri bubrega. Kao novorođenčetu su doktori posumnjali na problem s bubrezima, a daljnjim pretragama vidjeli su da Ivan ima jedan bubreg viška.
– Moj treći bubreg bio je iznad desnog bubrega koji je radio normalno isto kao i onaj na lijevoj strani. Ovaj mali ‘višak’ bubreg nije bio dovoljno razvijen i liječnici su odlučili da mi nije potreban te ga odlučili izvaditi – kazao je Ivan koji je operirao bubreg kada je navršio godinu dana. Nakon operaciju u tkivu bubrega, liječnici su našli nešto što liči na hrskavicu što je dalo za naslutiti da se tu možda ipak nije radilo o bubregu već o mogućem blizancu.
– To sve skupa ne bi bio nikakav problem da nisam dobio bolničku bakteriju i infekciju od koje sam gotovo umro. Boravio sam dosta dugo u bolnici, no na moju sreću ipak sam izvukao živu glavu – kazao je Ivan dodavši da u obitelji ima genetsku predispoziciju o višku dijelova tijela. Tako mu teta također ima tri bubrega, no svi su u odličnoj funkciji, a djed mu se rodio sa šest prstiju.
Nakon svega navedenog možemo samo reći da iako se neki rode s viškom, neki s manjom, a nekima pak nastradaju bubrezi, moramo voditi računa o svom zdravlju da se ne dovedemo u situaciju da moramo ići na dijalizu ili transplantaciju bubrega. Ono što i je glavna tema ovogodišnjeg svjetskog dana bubrega koji se obilježavao 11. ožujka, mora se svima urezati u memoriju, a to je naučiti kvalitetno i dobro živjeti s bubrežnom bolešću jer pozitivno razmišljanje i pristup bolesti je pola ozdravljenja.

Vezani članci

Najčitanije

WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com